Nećemo moći ući u špilju Golubinku! Mogli bismo skočiti u more sa obližnje stijene, ali nećemo moći izići iz mora. Stijene su visoke i oštre. Ne vidim načina kako da doplivamo do ulaza u špilju. Ali, hajdemo još jednom zajedno istražiti mogućnosti – predložila je Marija, jedna od četiri prijateljice koje su se tog vikenda uputile istražiti Dugi otok.
Skakutalo se po visokim, napuklim vapnenačkim stijenama. Istraživao se okoliš i tražilo najpogodnije mjesto za ulazak u špilju. Međutim, niti jedan pogled nije obećavao. Stalno je ponirao u desetak metara duboku provaliju, jasno dajući do znanja da bi skok s tih litica bio preriskantan. Iako su se s okolnih stijena neka mlada, već dobro istrenirana tijela u more bacala i s najviših stijena. Što učiniti? Grozničavo se razmišljalo i kombiniralo.
“Možemo, možemo, našla sam način!” – uzviknula je Marija koja se poput lavice borila da pronađe pogodno mjesto za skakanje. “Spustimo se dolje! Možemo skočiti s one najniže stijene i sigurno se preko nje popeti natrag.” Odlična procjena! I za nekoliko minuta…skok! Kad ono, šok! Tijela je obavilo hladno more kao led. Najbolje bi se bilo vratiti! Međutim, adrenalin je bio jači. Izbalansirao je strah i želju, odvodeći ih ravno pred špilju. Žarko su željele ući i vidjeti taj magični snop svjetlosti u neviđenim duginim bojama.
Plivalo se kroz potpuno mračni tunel. U tišini, oprezno, zaveslaj po zaveslaj! Osluškivao se ritam mora. Niti ne pojmeći što bi ih do kraja tog stometarskog tunela moglo snaći. Željno se iščekivalo da čarobni snopovi svjetlosti probiju kroz tri svodne rupe, osvijetle put i priušte doživljaj još nedoživljenog svjetlosnog spektakla. Hoće li uspjeti, hoće li im se posrećiti?
“Špilja Golubinka je posebna jer u njoj se doslovno igraju svjetlosti i sjene. Svjetlosne zrake u špilju prodiru u točno određeno vrijeme. Ljeti, oko 12-13 h. U to se vrijeme zidovi špilje presijavaju u stotine nijansi boja, od smeđih, zelenih do ljubičastih. Bijeli, valovima oblikovani oblutci ljeskaju se poput bisera u tirkizno plavom moru” – podgrijavao ih je prethodne večeri domaćin da posjete špilju. “Osim svjetlosnih efekata vidjet ćete sigurno i kolonije šišmiša, nekoliko stotina njih na metru kvadratnom.”
Međutim, izašle su, a čarobna se svjetlost nije pojavila! “Moramo se vratiti! Ovo je neviđen dar prirode, raj na zemlji! Sljedeći put ćemo čekati koliko god bude trebalo” – složile su se prijateljice zadivljene pothvatom.
Vraćajući se uskim puteljkom prema Zmajevom oku još se razglabalo o ulasku u špilju Golubinku. Možda kajakom ili plivajući dvjestotinjak metara duž visoke hridi? “A ne! I sljedeći put skačemo sa one iste, najniže stijene, najbliže otvoru. Ako sa Zmajevog oka krenemo plivati struje su jake i neće nam biti lako doplivati. Ovo je najbolji način ulaska, ako se izuzme dolazak s brodom – pričalo se u glas i pravilo plan za sljedeći put.
Visoke stijene oko Zmajevog oka doslovno su gorjele na žarkom ljetnjem suncu. Donat Petricioli, morski biolog i profesionalni ronilac, kojeg smo upoznali prije odlaska u Golubinku, taman je izronio iz dubine Zmajevog oka.
Jeste li našli dolje štogod zanimljivo? “Mnogo toga” – zadovoljno odgovara Donat, “spužve posebnih oblika, razne žarnjake, kamene koralje raznovrsnih cvjetnih oblika i raznih boja, od sivo roze, prozirno bijele, žute. Ovo je raj na zemlji za nas ronioce. Svakome bih preporučio da zaroni i doživi taj bogati podvodni svijet.”
Zmajevo oko ili izvorno Buža vodoravni je podmorski prolaz, odnosno tunel s otvorom na svodu, dug četrdesetak metara. Kroz površinski otvor prema dnu prodire sunčeva svjetlost i prelama se u tamnim dijelovima podmorskog tunela. Ta igra dnevne svjetlosti s tamom morske dubine i svijetlim kamenim dnom nešto je što čovjek svakako treba vidjeti.
Cijeli ovaj dio obale koji se proteže oko uvale Brbinšćice vrlo je vrijedan geološki lokalitet. Pogotovo prema sjeverozapadu gdje se nalazi desetak interesantnih podmorskih lokaliteta, špilja, tunela i jama.
Svega tristotinjak m od Zmajevog oka nalazi se i špilja “Y”, nazvana po svom obliku. Dugačka je oko 100 metara, a jedan od krakova vodi u sami otok. Na početnom dijelu Y-lonka je relativno široka, potpuno ravnog dna. Iz širokog dijela prelazi se u potpuno tamni dugački kanal u kojem se nalazi “zračni džep” iz kojeg se može udahnuti zrak. Taj dio tunela pun je stalaktita koji uranjaju u more.
U tom uskom, tamnom kanalu morska voda je tijekom cijele godine hladna. Ljeti je i do 10 stupnjeva hladnija negoli u Zmajevom oku na istoj dubini. Zbog hladnog mora živi svijet je rijedak i specifičan. To je izuzetno zanimljivo područje za znanstvena proučavanja i napredna istraživanja podmorskog živog svijeta.
Međutim, oprez! U ovoj špilji ne može roniti svatko, već samo speleo ronioci sa znanjem i iskustvom, koji se znaju ponašati u tako zahtjevnom podmorskom okruženju. I naravno da imaju dozvolu za ronjenje u ovoj špilji!
Kamen na kojem smo sjedili i razgovarali izgarao je od vrućine. Donat nam je objasnio da se nalazimo na vapnenačkim naslagama iz doba turona, krede, starim oko stotinu milijuna godina. U doba dinosaura ovo je mjesto bilo 100 – 300 metara pod morskom površinom. Samo stotinjak metara dalje od ovog mjesta, 2007. pronađen je fosil dva metra dugačkog morskog gmaza koji je danas izložen u Prirodoslovnom muzeju u Zagrebu.
Svi su ovi lokaliteti prepuni fosila i tragova iz daleke prošlosti. Svatko se može slobodno kupati i roniti, ali ne smije oštećivati i odnositi fosile kojih na ovim pločama ima u izobilju – daje nam završne upute biolog Petricioli.
Zarobljeni pričom nismo ni osjetili da dan brzo prolazi. Međutim, trebalo je ispoštovati dogovor. Ajde, idemo! Za čas smo pokupile stvari i krenule, najprije put Velog žala, a potom na Sakarun. “Ako volite više hlad od sunca pođite na Sakarun, u suprotnom odaberite Veli žal, ali nećete pogriješiti ma što odabrali. Sigurno ćete uživati!- uputila nas je tog jutra naša ljubazna domaćica.
Kupati se u moru poput najfinijeg rashlađenog kristala značilo je opustiti se i oživjeti sve čakre u tijelu. Ohrabriti tijelo da osjeti potpuni užitak i uravnoteženost. Ležale smo na šljunčanom žalu pomalo ošamućene od sunca. Gledale kako se tirkizno more miješa s modrim nijansama, a bijeli pijesak svjetluca u vodi, reflektirajući svjetlost u stotinu nijansi.
Da, najprije se uživalo na plaži Veli žal, a potom na Sakarunu. Plaže su predivne, baš kako nam je i kazala ljubazna domaćica. Na obje je dno prekriveno bisernim pijeskom, a more bistro, kristalno i hladno. Međutim, kad se tijelo navikne jednostavno vapi da što duže uživa u toj prirodnoj morskoj raskoši.
“Ako ste ljubiteljice stjenovitih plaža i prirodnih oblutaka obavezno posjetite zapadni dio otoka. Tamo se nalaze predivne prirodne plaže i svjetionik Veli rat.” – uputila nas je gospođa s kojom smo neobavezno popričale na plaži Sakarun. Nije nas trebalo nagovarati. Vrijeme je za novu akciju!
Na sjeverozapadnom dijelu otoka nalazi se svjetionik Veli rat s 42 metra visokim tornjem, okružen borovom šumom i prirodnim plažama. Sa zapadne strane Dugog otoka su otočići koji cijelom pejzažu daju poseban izgled i šarm, a kada ih osvijetle i boje zalazećeg sunca onda je to uistinu prizor za pamćenje.
“Ljudi misle da je svjetionik osamljeno mjesto za život. Mnogo je obveza koje treba obaviti tijekom dana, bilo ljeto ili zima” – kaže nam svjetioničar Zvonko Škvorčević (58) koji se tu sa svojom obitelji nalazi već dvadeset godina. “Naša obiteljska jutra započimaju s galebovima” – nadovezuje se na razgovor i Zvonkova supruga Daniela. “Dolaze uvijek u isto vrijeme. Naučili su već da ću ih ranom zorom nahraniti. Kada se najedu odlete, a mi započimamo naš radni dan. Ne bih ovaj život mijenjala ni za jedan drugi.”
Zvonko vodi računa da se svjetlo na svjetioniku nikad ne ugasi. Zbog toga se svaki dan penje na vrh tornja. Svesrdno je posvećen poslu, pa i onom malom vrtu u kojem uzgaja povrće. “Gosti koji odsjedaju kod nas u svjetionik vole povrće iz našeg vrta jer je puno sunca i prirodnog okusa. Zašto im ne priuštiti doživljaj kad se može” – kaže Zvonko, a supruga kima glavom, podržavajući ga.
Vidi se zadovoljstvo na licima ovih ljudi. Mirni, staloženi, prenose neku smirujuću energiju koja se u urbanim sredinama više ne može osjetiti.
Zvonko kaže da je svjetionik Veli rat izgrađen 1849. i da je toranj svjetionika najviši na ovoj strani Jadrana, viši od savudrijskog svjetionika za 4 m. Zanimljivost je da je toranj ožbukan 1900. žbukom u koju je dodano 100 000 jaja i da žbuku od tada više nije trebalo popravljati. Unutar tornja su ugrađene 183 stepenice koje spiralno vode do samog vrha s kojeg se pruža predivan pogled na sve četiri strane svijeta. Na cijeli zapadni dio Dugog otoka, Veli rat, Verunić, Molat, Ist, Premudu te na otvoreno more prema Italiji.
Puše tramontana. Možda i najgori vjetar za pomorce. More je poprilično uzburkano i udara snažno o obližnje hridi. “Može li se ploviti po ovakvom moru?” – pitam. “More je jačine tri” – kaže Zvonko. “Nisu to neki valovi, može se po tome nesmetano ploviti. Međutim, kapetani moraju paziti dok prolaze pored Punte Bianke. Tu se nalazi pličina od svega 1.6 m. Bilo je onih koji nisu dobro gledali u karte, misleći da se radi o dubini od 16 metara i nasukali su se.”
Opasne su i ljetne nevere, koje začas dođu i odu, ali dok traju mogu biti vrlo opasne. “Za nautičare je najbolje da pred neveru nađu zaklon u nekoj vali i sačekaju da nevrijeme prođe. Opreza na moru nikad dosta – upozorava Zvonko. “Mi smo im ovdje sa svjetionika pomoć, svijetlimo put, dajemo sigurnost da su na pravoj ruti.”
Neiskusni pomorci ponekad misle da im svjetla sa svjetionika nisu potrebna jer imaju GPS, ali što ako kojim slučajem ostanu bez njega? “Rizično je ploviti bez signalizacije s kopna” – kaže Zvonko. “Zato smo mi tu, uvijek u funkciji. Ako nam se slučajno i dogodi neki kvar, aktiviramo pomoćno svjetlo ili palimo agregat. Kod nas nema iznenađenja! Dobro smo koordinirani i s kolegama u Splitu koji nam javljaju svaki nedostatak na glavnoj kuli i obližnjim lanternama.” – završava Zvonko svoju priču.
A vi koji ćete svoje jedrilice i jahte privezati u Božavu malo, simpatično mjesto na otoku pripazite na cipele koje ostavljate pred brodom na rivi. Dvije – tri gospođe pune dalmatinskog humora mogle bi vam ih tijekom noći dok spavate, potpuno izmiješati!