Zvono s trogirskog gradskog zvonika upravo je otkucalo dvanaest ljetnih sati. Sunce je obasjalo staru gradsku jezgru pozivajući uličice da nakratko predahnu. Po njegovom zalasku ponovo će im u pohode mnogobrojni gosti željni novih otkrivanja i doživljaja. Radoznalo će obilaziti Trogir i njegove znamenitosti te kradom zavirivati kroz poluotvorene drvene prozore ukrašene čipkastim zavjesama iza kojih se krije šarmantni duh grada i intima trogirskih obitelji.
Mmmmm, ovo je tako dobro, ovdje se negdje peće riba na žaru! U stiješnjenom uličnom nizu kamenih kuća, sagrađenih prije nekoliko stoljeća, radoznalo ulazim u prostrano kameno dvorište.
Pogled mi odmah pada na obližnje kuće, građene od hrapavog, pravilno tesanog kamena, već odavno prekrivenog gustim bršljanovim zelenilom. Visoke su te stare kuće i po nekoliko katova, a oblik prozora otkriva da su napravljene još u vrijeme renesanse. Prolazim pokraj kamenom oblikovanog zdenca i dolazim do volta čiji me prolaz vodi u drugi dio grada. Ali vraćam se, ne želim dalje!
Moram ostati i uživati u prekrasnom ambijentu ovog dvorišta. Očarana ugođajem misli su mi trenutno poletjele u neko davno, plemićko vrijeme. Čujem glazbu kako svira. Vidim prpošne, lijepo odjevene plemkinje i uglađene plemiće kako se živahno vrte po prostranom kamenom podiju i uživaju u slasnim zalogajima bogatih trpeza.
Iz sanjarenja me trgne ljubazan glas. Hoću li jastoga na buzaru, bijelu ribu pečenu na žaru, kozice omotane slaninom, crni rižot od sipe, tjesteninu s plodovima mora? Meso pečeno na grilu ili kuhano u dalmatinskom toću? Desert? Trogirski rafioli filovani bademima, savijaču od jabuka aromatiziranu koricom domaće naranče. Rožadu? Nisam je mogla dočekati! Na nepcima sam već osjećala okus karameliziranog šećera i vanilije.
Nalazim se u restoranu Monika, smještenom u prekrasnom povijesnom ambijentu plemenite obitelji Cega. Restoranu koji svojom pedesetogodišnjom gastro tradicijom ni malo ne zaostaje za bogatom prošlošću ove kuće.
Pitam se tko li je vlasnik ovog hotela i restorana? Tko li je u ovo moderno vrijeme imao snage napraviti raskoš usred stare urbane jezgre i vratiti joj plemićki sjaj? Svaki djelić odiše luksuzom i pomno biranim detaljima, odabranih sa stilom i ukusom.
Trebate upoznati Jasminku Vranješ, vlasnicu koja svojim poduzetnim stilom i ponašanjem pripada upravo ovom mjestu. Žena je to čelične volje i nepresušne energije koja je bogatim iskustvom i znanjem uredila svoj luksuzni ‘’imperij’’. Pohode ga gosti iz cijelog svijeta, vjerno se vraćajući iz godine u godinu.
Počela je Jase, kako je prijatelji od milja zovu, sa svojim suprugom Vinkom slagati ugostiteljsku priču još u prošlom stoljeću, davnih sedamdesetih. Međutim, u jednom je nemilosrdnom životnom trenutku njihovu priču morala nastaviti sama. Borila se kao lavica! ‘’Bilo je uspona i padova, kriznih godina, ali sam uvijek išla naprijed. Vjerovala u sebe jer da sam u bilo kojem trenutku klonula moj bi se san raspršio. Sretna sam jer sam uspjela ispuniti obećanje!”
U prelijepom autentičnom ambijentu starotrogirskog kamenog dvora nalazi se otvoreni dio restorana sa stotinu sjedećih mjesta. Unutarnji prostor dekoriran crvenim baršunom namijenjenim je romantičarima željnih posebne atmosfere i intime.
Razgledati hotel znači doživjeti Trogir iz 15. stoljeća. Stil i način uređenja uvodi nas u raskošni život obitelji Cega čija se tradicija urušila u jednom povijesno turbulentnom trenutku. Obitelj se iselila, a do tada velebna i otmjena kuća rascjepkala se na dijelove!
Ali, novo je vrijeme donijelo i nove prilike. Jasminka je dobila misiju! Objediniti kuću i vrati joj izgled i profinjenost plemenitaške kuće. ‘’Dvadeset godina sam otkupljivala dio po dio kuće, a kada sam sve rascjepkane dijelove ponovo stavila pod isti krov krenula sam s uređivanjem. Nakon tri godine otvorila sam hotel sa šesnaest prostranih soba, uređenih u tradicionalno – modernom stilu.
Raskošni, mekani kreveti prekriveni bijelim satenom i crvenim baršunom dominiraju prostorom. Okrenuti prema svjetlu i straogradskim ulicama. Sobama posebnu draž daju profinjeni, maštoviti dekori i birani ukrasi, najavljujući gostima već na ulazu toplu i sanjivu atmosferu.
S terase smještene među trogirskim krovovima puca pogled na staru jezgru, gradske vrtove, zvonik katedrale Svetog Lovre, svetog Dominika i Nikole. Na plavetno more i obližnje otoke, Drvenik Veliki i Mali, poluotok Čiovo i okolna brda Segeta Gornjeg. Ljepotu ovog dalmatinskog prizora još ću dugo nositi u sebi.
Utkala je Jasminka u restoran i hotel cijeli svoj život, prošlost, sadašnjost i budućnost. ‘’Ovaj moj hotel njegujem kao svoje dijete. Dajem sve od sebe, a najviše me vesele pozitivne reakcije mojih gostiju. Oduševe se zdanjem, a još više toplinom koju ovdje kod nas osjete. Radosna sam i zahvalna kad vidim osmijeh i žar u njihovim očima. To znači da sam ispunila svoju misiju.’’
I danas, nakon toliko vremena ‘’radim kao da sam na početku, s jednako strašću, pazeći na svaku sitnicu. To je ljubav prema poslu i ovom zdanju u kojeg sam uložila godine svog života. Zadovoljna sam jer sam ga uredila na ponos sebi i gradu u kojem živim!’’
Nailazila je na prepreke, ali ih je i mudro preskakala. Gradila je, uređivala, dekorirala, prvenstveno vodeći računa o željama i udobnosti gostiju. Oni joj to danas obilato vraćaju lijepim riječima i nesebičnom pažnjom. Zahvalni za gostoprimstvo, dobrodošlicu i srdačnost koju ovdje osjećaju kažu da treba doći i osobno je doživjeti.
