Zlarin. Uvala Prslika. More tirkizno, kristalno i prozirno do samog dna. Podno kamenih hridi nestašno lelujaju orade i zubaci. Zamahuju repićima, grabe perajama put dubljeg mora tražeći hranu. Međutim, gle, neke imaju i “sreće”. Ne moraju daleko jer su je nenadano našle odmah na izlazu iz škrape. Uh, kako crvi dobro izgledaju. Prava poslastica! Još samo da ih dograbe! Zalet pun nade. Gric! I gotovo!
Aha, uhvatila se! Izvlači Mladenka Makale (59) tunju iz mora i zadovoljno s udice skida nemirnog zubaca. Nije joj ovo prvi ulov, ima ih ona mnogo iza sebe, ali ipak oči joj cakle jer uhvatila je zubaca teškog oko kilograma i pol. Zakačilo ih se do kraja dana još nekoliko, a našlo se i orada. Dovoljno da Mladenka otiđe sa svoje stijene kući pjevajući. “Ne trebaju meni moderni štapovi za lov. Dovoljan mi je samo kratki štapić od koromača kojeg tanko zarežem i uvućem krenu. Tako amortiziram trzaj jer riba kada zagrize ne smije ga osjetiti. I riba je pametna, osjeti opasnost, pa bježi! Ako se orada nije prevarila prvi put, gotovo je, više neće doći – objašnjava Mladenka.
“Svi koji na otoku poznaju Mladenku kažu da joj nema premca” – kaže Antonia Čikutović Ljuba (23), moja mlada sugovornica koja svoj Zlarin živi srcem i dušom, ali i znanjem. “Slažu se mnogi da je Mladenka najbolja ribarica na tunju, ne samo na otoku, već i u cijelom šibenskom arhipelagu.”
Baš kao nekad i njezini preci koji su se svijetom proslavili loveći koralje najprimitivnijim alatom- inženjom. Odlazili su oni na more, ne samo oko Zlarina, već sve do Crne Gore, Albanije i Afrike kako bi bacali teške inženjeu more. Tada inovativni alat bio je napravljen od dva debla spojena u križ, četiri mreže zakačene na vrhovima i teškog kamena zavezanog po sredini radi održavanja ravnoteže. Križ se s broda bacao i nekoliko puta na dan. Vrtjelo se njime po dnu i čupalo koralje, a kada rad s križem ne bi bio efikasan koraljari su se spuštali i na dah do dna te klještima kidala grane. Težak je i neizvjestan bio život zlarinskih koraljara kroz povijest. Mnogi se sa svojih putovanja nikada nisu vratili, ostavljajući za sobom žene i djecu.
Zlarinke nisu imale izbora. Nastavljale su živjeti i raditi kako bi podigle djecu. Kopale su po polju, veslale po moru, ribarile, radile nakit od koralje, prale robu na Vrulji gdje su se družile, čakulale, ali i svađale.
Život žene bio je podređen djeci i muževima koji su nerijetko izmoreni teškim životom odlazili raditi po svijetu. Međutim, tamo negdje daleko zasnivali su nove porodice. Zaboravljali na svoje obitelji na otoku kojima se više nikad ne bi vratili. Ostavljali ženu na Zlarinu da se sama dalje snalazi podizati djecu, kako zna i umije, bez ikakve pomoći. Poneki bi se i vratili, ali u poznoj dobi, kada bi ih na vratima kuće dočekale već izmore starice, izbrazdanih lica.
Dok sam upijala ove zanimljive Antonijine priče pred nas je stao papamobil, jedino prevozno sredstvo na otoku. Antonio Makale (35) posjeo nas je u njega i uskim putem, ponad glavne crkve Marijinog uznesenja doveo do svoje konobe Prslika. Što znači ime Prslika? – pitam ga, a on mi odgovara pitanjem. “Gdje ti je majka? Pa, u uvali Prslika lovi ribu” – kazao bih ljudima. “Konoba je dobila ime u majčinu čast, ribarice s početka priče i u čast te uvale koja joj je dala toliko zadovoljstva” .
Da ti zastane dah od ljepote zdanja i ambijenta u kojem se konoba nalazi. Kamena kuća na osami opasana je velebnim zidom kojeg je Antonio sam izgradio. Unutar njih, na prostranom platou svaki stol priča neku svoju, dalmatinsku priču, jamči intimu i poseban osjetilni doživljaj. Gdje sjesti, za kojim stolom? Za onim na kojem je postolje ručno rađeno od maslinovog debla starog 600 godina, prekriveno staklom? Prelijepo je, ali s obzirom na podnevnu vrućinu ipak sjedamo u dublju hladovinu, za stol rađen od drva iz koje rastu dva mlada maslinova stabla?
Ovo vam je morska priča – kaže Antonio donoseći na stol veliku portadu s raznovrsnim morskim delicijama. Oh, koje bogatstvo morske hrane na jednom mjestu! Dok smo očarane istraživale jela Antonio nam je omogućio da i pričom “zaplovimo” ovim krajem. “Za ovaj smo pijat dobili nagradu, za najbolju gastro ponudu otoka Zlarina. Sastoji se od izvornih dalmatinskih delicija, paštete od crnih maslina, riblje paštete, sirnog namaz s motarom, mariniranih inćuna, carpaccia od hobotnice, mladog sira iz ulja, dimljenih rajčica, carpaccia od tune, dimljenih dagnji u ulju, mariniranih kozica, dimljene orada, slanih srdela, paprika punjenih slanim inćunima.
Pa, hajde ti sad odoli! Ali, ako mislite da je to sve, prevarili ste se. Na stol su nakon toga došle još dvije “terine”- crni rižot i pljukanci s plodovima mora.
“Crni rižot radimo po starinski. Ljudi su živjeli sirotinjski. Obitelji su bile brojne, a hrane malo, pa su se žene u kuhinji morale snalaziti. Imale bi dvije sipice nedovoljne za pripremu jela, pa su dodavale školjke, kozice i rakove kako bi dočekale obitelj i imale što staviti na stol. Jedina je razlika što su ga izvorno kuhale s orzom, a vremenom ga zamijenile rižom, pa ga i mi danas tako kuhamo.
Uz crni rižot odlično se slaže i jelo od pljukanaca, školjki i rakova. Pedoće, kozice, škampi i kunjke majstorski su skuhane na dalmatinsku buzaru. Kako je ovo dobro! Pitam tko kuha ovako slasne delicije. “Niste jedini tko to pita – odgovara Antonio i za tili čas pred nas dovodi glavnu kuharicu Ljilju. “Ovaj posao može raditi samo onaj tko ga voli ili je dovoljno lud” – kaže nam Ljilja. Zaludu su sve namirnice ako se s ljubavlju ne obrade. Mnogo puta sam na zahtjev gostiju morala izići i predstaviti im se. Srdačan pljesak, pun zahvale kojim bi me dočekali najveća mi je nagrada, veća od bilo kojeg novca.”
Drugi put kad dođete isprobat ćete još jedno naše izvorno jelo – sarmice od morskih plodova. Mlado lišće vinove loze napunjeno hobotnicom, sipom, lignjom, školjkama i orzom.
Nije ni čudo da krstareći jadranskom obalom ovu dalmatinsku konobu posjećuju i svjetski poznata imena poput Bona i Rimca. Ugođaj u konobi i tradicijska jela osim što dotiču nepca prodiru i duboko u dušu. “Mladi čovjek, Dalmatinac, inače naš gost, zbog posla je morao otići živjeti u inozemstvo. Jeo je kod nas crni rižoto, slušao pjesme Olivera Dragojevića i plakao. Okusi i atmosfera su mu pokrenuli čula, evocirali uspomene. Nije se mogao suzdržati a da ne zaplače tu pred nama. Mnogo se emocija pobudi tu oko nas i ne možemo, a da ih ne proživimo zajedno s našim gostima. Nerijetko i sami budemo dirnuti do suza ”
Ganuta i sama gostoljubivošću i toplinom mislim se “ovo su moji ljudi” jednostavni, neposredni, puni duše, a opet tako profesionalni s fokusiranim ciljevima i izraženom željom za napretkom. Hvala vam na ovoj divnoj ljudskoj i profesionalnoj priči iz koje samo mogu zaključiti da vam je nebo granica!
Bila je ovo uistinu gozba, ali vrijeme je odmicalo i trebalo je dalje. I kad pomisliš da ne može bolje pojavi se Mladen Hanzir. Poveo nas je on kajacima ususret još jednom doživljaju. Veslali smo po mirnim moru po kojem su se već ljeskale posljednje sunčeve zrake. Istovremeno bacajući svoje zlatne čini po zlarinskoj rivi prepunoj ljudi, jahti i brodova. Unatoč upečatljivom doživljaju Mladen kaže da taj nije ništa u odnosu na kajakarenje u ranim jutrarnjim satima. “Rano jutro najbolji je dio dana za kajakarenje i to što ranije kada je more mirno, a sunce tek na izlasku.”
Znao je kako će nas “podbosti” i natjerati da se poželimo što prije vratiti na ovaj slikoviti otok. Ali izgleda da njegov šarm ima mnogo jači utjecaj. Od Austrije, Slovačke, Mađarske, Portugala, pa sve do ruskog poluotoka – Kamčatke jer mnogi su se vratili, a i mnogi zbog dobrih preporuke najavili da će brzo do Zlarina doći.
Hvala Katarina Gregov na predivno organiziranom danu.