Ronilačka oprema je spremna, kao i kantaruša kojom će se pumpati zrak za ronioca, a guma za zrak je privezane. Još samo da se guma prikači za ronioca – misli se jedan od osam članova posade, grubog lica, već dobro opaljenog suncem, golog i mišićavog torza.
Priprema se družina na još jedan spužvarski lov u okolici otoka Krapnja. Ali ima još vremena do toga jer roniocu najprije treba pomoći da se opremi, odjene pleteno odijelo, što je najlakši dio posla, to može i sam. Mi mu moramo pomoći da na sebe navuće i platneno, impregnirano odijelo. Stavi olovo oko pasa, obuje olovne cipele, teške i 20-ak kilograma kojima će hodati po morskom dnu. Treba mu i spužvom obaviti ramena da mu teška olovna kaciga ne ozlijedi ramena, a treba je dobro i zašarafiti da more ne prodire u nju.
Evo ga, spreman je! Prikačen je na gumu za dovod zraka, privezan tanjim i debljim konopom za signalizaciju i izvlačenje s dna. Zrak će mu kantarušom s broda upuhivati dva člana posade, tako što će svaki sa svoje strane vrtjeti kolo. Ronilac se ubacuje u more i lov na spužve počima.
Šetnja po morskom dnu odvija se polako jer teški ronilački oklop i olovne cipele usporavaju kretanje. Spužve se po staništima pažljivo i znalački love jer za neko će se vrijeme regenerirati i opet dati ono najbolje od sebe. Mrežasta vreća je puna i može se van, na površinu.
“To je već povijesni način vađenja spužve, sami počeci ronilačkog spužvarstva na otoku Krapnju. Međutim, znanje i iskustvo starih spužvara seže sve do danas, jedino što je oprema vremenom postala modernija, jednostavnija i sigurnija. Znanje se prenosilo s koljena na koljeno, s oca na sina” – kaže Nikica Jurić, poznavatelj spužve, koji je u svom hotelu napravio i mali muzej posvećen krapanjskom spužvarstvu.
Spužvarska tradicija na Krapnju se počela razvijati početkom 18. stoljeća kada je iz Grčke, prijestolnice spužava, na otok došao fra Antun i zatekao otočane kako teško rade, ali bez velike koristi. Pokazao je muškarcima kako se spužva vadi ostima iz mora. Koristili su kraće osti i one ne duže od 15 metara, a o dubini mora je ovisilo koje će koristiti. “Spužve je bilo u pličinama, stoga se i mogla tako loviti. Bilo je umijeće prepoznati pravu vrstu spužve jer bilo je vizualno sličnih, a potpuno neupotrebljivih – nastavlja Jurić.
Međutim, nije ih trebalo dugo učiti. S vremenom su postajali sve bolji i bolji. Njihovu sposobnost prepoznala je tadašnja vlada austrougarske monarhije te zadruzi u Krapnju poklonila prvu ronilačku opremu. Međutim, ronilaštvo je donijelo i svađe među spužvarima, onih koji su lovili ostima i avanturista koji su natovareni teškom opremnom krenuli u istraživanje podmorje.
Teški i neizvjesni uvjeti ronilaštva, oprema teška oko 85 kilograma, ovisnost o dovodu zraka nije im pokolebala duh. Potpuno su se predali podmorju i životu pod njim.
Vremenom je jadranski akvatorij ovim vrijednim ljudima postao premalen. Ohrabreni novim znanjima i iskustvima odlazili su dalje, sve do Libije gdje su provodili i po nekoliko mjeseci.
Za to vrijeme njihove su žene čuvale ognjišta, veslale i po nekoliko sati da bi došle do polja. Usput po moru bacale mreže i udice kako bi ulovile ribu i osigurale večeru ili ručak. Kristina Garma (80) i Ankica Garma (76) i danas se rado sjećaju prošlih desetljeća. Fizički napornog i teškog razdoblja, ali punog zadovoljstva. Nakon napornog dana u polju odveslale bi do pošte gdje su peškafondom lovile lignje. “Brodom i veslom sam upravljala sve do prije nekoliko godina i s veseljem odlazila u lov na lignje – kaže Ankica.” Prema priči izgleda da su žene na Krapnju naviše uživale u lovu na lignje, a muškarci na spužve.
Spužve rastu u tjesnacima gdje su jaka strujanja mora na sjenovitim lokalitetima. Žive u čistim sredinama, a kako bi preživjele filtriraju velike količine mora, tako pročišćujući more i oko svog staništa.
Hrane se planktonima. Love se najčešće na dubini od 25-50 metara gdje su i najkvalitetnije. Iskusnim krapanjskim roniocima zaroni na tim dubinama ne predstavljaju problem. Zaranjaju i po nekoliko puta na dan te ostaju pod morem i po sat vremena za razliku od Zlarinskih koraljara koji zbog dubine mogu ostati svega 15-ak minuta.
“Mnogo je vrsta spužava pod morem, oko 5000, a samo je dvanaest vrsta pitomo i upotrebljivo za daljnju preradu i korištenje. Najrjeđa, a s tim i najcjenjenija spužva je slonovo uho koja u ukupnom ulovu sudjeluje sa svega deset posto” – kaže Divna Gašperov Jurić, jedna od onih stamenih žena koja se spužvarstvom bavi 25 godina. U posao je ušla sa suprugom. Imali su brod i na njemu posadu koja je lovila spužve. Međutim, ostala je sama! Bila je primorana razumijeti strojarstvo, istim jezikom razgovarati s mornarom i kalafatom, sve po potrebi. I tako godinama dok brod nije prodala. Ostavila se izlova, ali ostala je u spužvarstvu. Nastavila je kupovati, prerađivati, učiti i spužvom oduševljavati pridošle kupce. Njezina galerija smještenu je u maloj, šarmantnoj uličici u centru Krapnja gdje cijeli prostor priča izvornu dalmatinsku i spužvarsku priču.
“Spužve su za mene iskonska radost. Kada je dotaknem osjećam posebna energija i povezanost. Hrani me, opušta i tjera da stvaram. Bilo je i teških životnih trenutaka, ali ona me okupirala i u najsamotnijim trenucima, ne dajući mi da klonem, niti da posustanem. Uvijek me tjerala naprijed. Kada se nas dvije zaigramo i stvorimo neki novi oblik i primjenu sretna sam, letim” – kaže Divna, stežući je nježno svojim prstima.
Spužva je podno mora skoro pa crna i kada se izvadi mora se obraditi, očistiti i klasificirati ovisno o strukturi. Otok Krapanj poznat je po spužvi fina dalmata, vrlo cijenjenoj u svijetu. Pitome spužve, ma gdje bile izlovljene imaju antibakterijska i antialergijska svojstva. Zbog svoje lagane i nježne teksture koriste se u kozmetičke svrhe što posebno prepoznaju žene I koriste ih za piling lica i tijela, jednako kao i Kleopatra nekad. Zbog svoje lagane, nezapaljive teksture koristi je i NASA kao izolacijsko sredstvo u raketnom pogonu.
Međutim nije samo Divna čuvarica otočne baštine. Milena Tanfara (42) rođena je Norvežanka, a udajom je postala zaljubljenica u otok i spužvarsku tradiciju. Kolika mora da je ljubav kada je iz daleke Norveške i prebukiranog Osla preselila na ovaj mali jadranski otok i počela se baviti obiteljskim nasljeđem. “Treba sačuvati tradiciju spužvarstva koju su stari Krapljanji teškim radom, trudom i odricanjem stvarali, a njihove ih supruge u stopu pratile. U mojoj obitelji spužvarstvom se bavimo evo već četvrtu generaciju” – kaže Milena. Ona je u suradnji sa svojim suprugom i obitelji krapanjsku povijest spužvarstava ovjekovječila i stalnim muzejskim postavom u svojoj privatnoj kući, na samoj obali.
Teška ronilačka odijela, metalne kacige, olovne cipele, kantaruša pomoću koje se roniocima utiskivao zrak pod morem, gume za dovod zraka, konopi, spužve, vage pokazuju kako se i odakle razvijalo moderno ronilaštvo čiji tijek traje i više od 300 godina.
Do 70’ godina prošlog stoljeća na otoku je bilo 20-ak ronilačkih ekipa s 8 članova posade, a lovili su i do 400 000 komada spužve na godinu, veličine 10-50 cm. Danas ih je na otoku svega nekoliko, ali s jasnim stavom da je spužvarstvo njihov život i da od njega ne odustaju.
Profesionalni ronioci s Krapnja stalno plove i traže nove pozicije. Nekad ostaju u srednjedalmatinskom akvatoriju, a ponekad odlaze sreću potražiti i do Istre. Razlikuju se spužve u Dalmaciji i Istri. U Istri su spužve pločaste i pune pjeska s obzirom na pjeskovito tlo na kojem rastu. U Dalmaciji imaju oblu formu i čistije su zbog kamenog tla. Za njih je kažu svaki zaron poseban doživljaj. Uvijek istražuju nove pozicije jer stare već dobro poznaju.
Međutim, Krapanj i šibenski arhipelag nisu poznati samo po spužvi, već i po prisutnosti drugih lelujavih organizmima vidljivih po slikovitom morskom dnu. “Moraš biti blagoslovljen da osjetiš tu prirodnu dimenziju, za mnoge nedostupnu” – kaže ronilac Emil Lemac (56) koji svakodnevno uživa na prelijepim ronilačkim lokacijama od Šibenika do Kornata, zapadnom dijelu otoka Tmara, Sokolu, Žirju i pličini otoka Sestrice. “Ljudi koji na tim područjima rone po prvi put oduševe se šarenilom i životom podno mora. Dubinom boje nestaju, ali svjetlom iz naše lampe taj kolorit opet dolazi do izražaja. Pogotovo se oduševe gibanjem riba i životom morskih organizama tik pred njihovim očima, udaljeni samo koji metar.
Strme hridi padaju duboko u more. Obrasle su travama, spužvama, žutim i ljubičastim koraljima oko kojih se skupljaju ribe, fratri, orade, jastozi, murine, škarpine, šargi. “Raspamete se ljudi kada to vide” Na tim dubinama ljudska energija drugačije radi. Druženja su emotivnija I povezanija. Nakon samo nekoliko provedenih sati pod morem nastaju nova prijateljstava i ostaju nezaboravna sjećanja. Jednako kao i kod krapanjskih spužvara već stoljećima!
