Fermaaaa! – naredio je kapetan broda. Usidrite! Riba je pod brodom. Raspalite reflektore – davao je upute.
Mladi je kapetan za kormilom, ozbiljnog lica, promatra nebo već dobro osuto zvijezdama, mirno more oko sebe i svjetleće ribarice u daljini. Nitko ga ne želi ometati jer svi znaju da razmišlja o noći pred sobom. Neizvjesnost će vladat sve do zore kada će se znati tko je koga nadmudrio, ribari ribu ili ona njega. Bačene svjetlosne čini trebale bi je zavesti i umiriti kako bi se pred zoru što lakše uhvatila u mrežu. Hoće li je ribari i ovaj put uspjeti nadmudriti?
Protekle im noći i nisu bile baš uspješne. Riba im nije baš bila sklona, ulov je bio slab, a pred nekoliko noći desile su se i nedaće koje neće biti lako zaboraviti. Teško se breme nadvilo nad njihova leđa. Slab ulov i “pegule” noćna su mora svakog ribara. Trebalo je sve to izgurati, a ne pokleknuti!
Ove je noći kapetan odlučio okušati sreću na desetak milja vanka Rogoznice, malog dalmatinskog mjesta, odakle mnogi ribari sa svojim brodovima kreću u lov put otvorenog mora. Otišao je u lov na inćune, pa što bude. Ljetna je noć, na svu sreću more je mirno, a nebo bez oblačka i bez nagovještaja ljetnjih nevera. Dok brod lagano plovi prema poziciji čuju se samo lagani udari valova o dva pomoćna broda privezana uz njegovu krmu. Jedan će im u zapasu pomoću svjetlima odvući ribu od glavnog broda, a drugi će pomoći razvući mrežu.
Međutim, ni noćas mladom kapetanu riba na sonderu nije slala dobre signale. Ništa od lova na inćuna. Mora spasiti noć! Kroz mrkli mrak odlučno, bez mnogo premišljanja, okreće brod i vraća se natrag, na poziciju od srdele. “Kad neće inćun onda će srdela, nema odustajanja” – staloženo će tridesetogodišnjak! Prema manirima izgleda da je već dobro izučio ribarski zanat. Nema panike, a nema ni predaje. Znao je već iz iskustva da bi na nekoliko milja od kraja, prema otočiću Svilan mogao uloviti srdelu. To je među dalmatinskim ribarima već dobro poznata lovna pozicija.
Ovo nam je već petnaesta radna noć u ovom mjesecu. Naporan je bio ovaj mrak! Trebalo je izdržati sve nedaće, ali još pet dana i mjesečina će, vrijeme kada je mjesečeva svjetlost jača od reflektora na brodu. Riba se tada ne kupi u jata, već pliva razdvojeno. “Nema količine i ne isplati nam se loviti u tim uvjetima, a i prema zakonu RH ne možemo loviti više od dvadeset dana u mjesecu. Nema odmora! Tih desetak dana, koliko ćemo biti privezani uz kraj, iskoristit ćemo vrijeme za urediti brod i iskrpiti mrežu – objašnjava mladi kapetan vrlo razborito.
Noć je brzo prošla. Nakon nekoliko nemirnih i isprekidanih sati sna na pomolu je nova akcija, mnogo zahtjevnija od one večernje kada je pomoću sondera trebalo naći jato ribe, usidriti i raspaliti reflektore da obasjavaju pučinu i prikupljaju ribu. Tko li će pobjediti? Znanje i murost mladog ribara ili riba pod morem?
Ali u ribaru sve već vrije, adrenalin raste!
Molaaaa! – viče kapetan, pozivajući svoju družinu da pusti mrežu u more.
“Molaaaa” – viknuo je još jednom pun adrenalina. Brzo su se otpustili konopi i mreža je s krme počela lagano kliziti u more. Lov na srdelu je krenuo! Veliki brod kruži, paše mrežom ribu. Kapetan je oprezan, napet jer mora napraviti što pravilniji krug kako bi pod morem zahvatio što veću količinu ribu. Vrlo je svjestan da ovaj zapas mora iskoristiti jer o njemu ovise mnogi.
Polaaaa! Kvarat! – viče mornar iz sveg glasa dajući kapetanu do znanja koliko još mreže s krme mora pasti u more. Mreža u moru! – bila je zadnja uputa.
Nemaju više kontrolu nad njom. Muk, tišina i napetost. Što li će se događati pod morem? U kraljevstvu je mora i podvodnog života. Hoće li se opet kao neki dan u nju zaplesti predatori, razigrane tune ili dupini u potrazi za plijenom. Hoće li morati prekinuti ribarenje, iskrcati i ovu mrežu na rivu kako bi je danima krpali po ljetnoj žegi? Neizvjesnost raste! Strah od napada predatora je velik. Hoće li iz mora izvući cijelu mrežu?
Ježe se od same pomisli da bi im se u mrežu ponovo mogle zaplesti tune ili dupini i iskidati je tražeći plijen. Još im se ta nemila scena vrti pred očima. Tune, mrcine teške oko dvestotinjak kila izranjaju i uranjaju pod more, zabadaju se teškim tijelima u mrežu grabeći plijen.
Dok su izvlačili mrežu iz mora imali su što vidjeti. Šok! Pretpostavljali su da bi moglo biti štete, ali tolike? Nisu mogli ni zamisliti! Komadi pokidane mreže vijorili su na sve strane, visjeli, onemoćalo se klateći pod zaostalim kapljicama mora. Napravili su je samo nekoliko mjeseci ranije! Spajali je svojim rukama i šivali mjesecima, uložili mnogo truda i rada, odrekli se slobodnog vremna.
Potpuno slomljeni nisu mogli vjerovati koliko su im štete tune napravile u svega sat vremena.
Ulov iz pokidane mreže izlazio je na sve strane. Brzo bi oni zaboravili loš ulov, ne bi im bio ni prvi, a ni zadnji, ali mreža vrijedna na stotine tisuća kuna potpuno je uništena. Potrošili su se šivajući je i sada kada se taj trud trebao naplatiti uništilo ju je jato razigranih tuna.
Iako šokirani znali su da moraju naprijed! Napravili su plan! Ukrcat će na brod rezervnu, ali mnogo manju mrežu. Pomoći će dok se ova ponovo ne dovede u red. Bolje i manji ulov nego potpuna stanka usred sezone. Znali su da je ponovo težak period pred njima, krpanje mreže, tko zna koliko dana? Neizvjesnost, previranja, unutarnje borbe i stalna iščekivanja dio su njihove svakodnevice.
Ali nije bilo mjesta za paniku i samosažaljenje. Znali su da trebaju odraditi još nekoliko preostalih noći do kraja mraka, nakon čega će se uhvatit krpanja mreže kako bi je što prije osposobili za rad.
Ovladali su oni i noćas vrlo spretno, brodom, mrežom, ribom i dubokim morem. Vrlo sinkronizirno i jednostavno! Muški snažno i pribrano.
Izlazi mreža, cijedi se more, a već dolazi i pokoja srdela zapletena u njoj. “Dobra riba” – uzviknuo je mladi kapetan. “Imamo dobar ulov!” Nekoliko motivacijskih rečenica odmah je podiglo raspoloženje među ljudima. “Još samo da se mreža cijela istegne iz mora i riba ukrca na brod ” – oprezno će s krme jedan od mornara.
Imali su ovaj put mnogo sreće. Ulov je bio odličan i sve je prošlo u najboljem redu. Srdelom su ispunili cijeli brod, a mrežu uredno, po ribarskom pravilu složili na krmu i pripremili je za sljedeći dan ribarenja.
Bili su zadovoljni, toliko da su imali volje hranili i jata galebova koja su kliktala i gladno kružila oko broda. Bacali su im srdele, takmičili se među sobom tko će više i uspješnije nahraniti odabranog galeba. Smijali se! Da, trebalo im je samo malo sreće da se prepuste malim životnim radostima.
Jednako kao nekad i galilejski ribar Petar kada ga je Isus obdario dobrim ulovom. “Ribar ne može biti svatko, samo onaj tko ima hrabrosti ploviti po uzburkanom moru, odvažan je, neustrašiv, nepokolobljiv i kao takav odabran od Boga” – kazao je Isus svom učeniku Petru.
Hvala ti sveti Petre ribaru na ovom iskustvu, ali vidim da nikad ne bih naučila loviti ribu. Ne znam kako bih na nju mogla baciti svjetlosne čini poput mladog kapetana i uhvatiti je u mrežu. Izgleda da je ipak dar od Boga odvažno ploviti morskim bespućima, biti neustrašiv pred olujama i strpljiv u iščekivanju dobrog ulova.
Nakon ove noći provedene na moru uvidjela sam da taj dar bez Božje providnosti stvarno ne može imati svatko!
