ladaranje-dolina-neretve

Dolina Neretve: Oaza za velike doživljaje

Napisala: Anita Palada

Dolina Neretve u zagrljaju rijeke i planine Rujnice  

Rijeka Neretva! Vijugava, atraktivna, čarobna! Toliko moćna da je na južnom dijelu hrvatske obale, pred samo izlijevanje u more stvorila plodnu neretvansku dolinu. Dolina Neretve, nad kojom se sjeverno podiže i krševita planina Rujnica, svakako je nasadima agruma najbogatija hrvatska dolina, koju rijeka Neretva obilato napaja, a vrijedne ruke njezinih ljudi obrađuju.  

Zelene su krošnje preko nepreglednih polja, savijaju grane pod teretom plodova, zahvalno se klanjajući zemlji. Zlatni plodovi dozrelih mandarina ponosno se bljeskaju i “šepure” na suncu, živahnim bojama dozivaju Neretvane da ih poberu i njima obraduju svijet.   

Živo je u dolini Neretve. Berba je u punom jeku. Ljudi su na poljima, rade, beru, prevoze. Dolinom odzvanjaju glasovi, preko polja se čuju zvukovi motokultivatora, a kanalima plove lađice natovarene tonama mandarinama. Bez lađica pristup mnogim poljima ne bi bio moguć jer puta do njih nema, samo voda  koja ljude odvodi i vodi do njihovih odredišta. Ljubav neretvanskog čovjeka prema ovoj tvrdoj, ali plodnoj zemlji, neupitna je, neporeciva i nepobitna.

Dolina Neretve obiluje sočnim plodovima mandarina

Na svom opuzenskom polju je i barba Petar Kežić sa svojom suprugom Anicom. Vrijedno se predaju svojim nasadima, ne žaleći ni trena provedenog u njima. Ljubav koju daju, vraća im se obilato! U zdravo oblikovanim stablima i sočnim plodovima mandarina, limuna, naranača i grejpa. Klementina, jabuka, krušaka, šljiva, trešanja ,višnja, kajsija, vinove loze. Zelenog lisnatog povrća i šarolikih plodova.  

Ovo je bezuvjetna ljubav neretvanskog čovjeka prema izbrazdanoj, al’ podatnoj zemlji. Zemlji na kojoj i Kežići s puno ljubavi i posvećenosti razvijaju svoje poljoprivredno imanje OPG Kežić, na kojem prema viđenom ne nedostaje ni “ptičjega mlijeka”.

 “Na polju sam svaki dan. “Nekome tko gleda sa strane čini se kao da nikad ne odmaramo ” – kaže barba Petar, gledajući u svoju nasmijanu suprugu. “Međutim, ja u svom polju uživam. Srce mi je, ne samo u grudima, već i u glavi kad sam na njivi. Ranom zorom sam dobro naspavan, ali tek kad dođem u polju počnem odmarati bez obzira na rad.”

U dolini se s mandarinama razgovara kao s djecom

Jutarnji rituali su kod barbe Petra uvijek isti. Pogled na cijelo polje, a potom obilazak plantaže mandarina red po red. Kad pogledaš u te duge redove kojima nema kraja misliš se kako se može posvetiti svakom od ovdje zasađenih 3000 stabala, rasprostranjenih na 2 hektara zemlje?

“Razgovaram ja sa svima. Imam ja ljubavi i dovoljno vremena za svako moje stablo. Prolazim kroz redove, dotičem ih i milujem grane, pomno ih promatram da vidim što im treba. Neka su stabla zahtjevnija, pa me taj dan više trebaju, a neka me svojim zelenim krošnjama samo veselo pozdrave.”

Vodi nas barba Petar dalje u obilazak njegove plantaže, povremeno zastaje, pokazuje i objašnjava.  

“Ovo su mladi nasadi. Ljut sam na njih što su podbacile u rodu, ali mladi su, pa što mogu. To je jednako kao i kod čovjeka dok je mlad. Ludi, ludi dok se ne uozbilji” – govori Petar pola u šali, pola u zbilji kao da govori o svojoj djeci. 

Međutim, nije lako ni voljeti ova zelena stabla jer i ona ponekad pate. “Nekad im treba malo više vode, nekad traže da im otklonim suhe grane ili iščupam travu nad korijenjem, a nekad se teško i razbole, pa im ne mogu pomoći. Usahnu, i tada je moja bol golema. ” 

Vrijeme je od berbe mandarina

Sva ta ljubav, požrtvovnost i predanost slila se u ogromnu količinu lijepo oblikovanih plodova mandarina koje strpljivo čekaju da ih Petar i Anica s njihovom djecom oberu do kraja. Ma tko ih tako sočne i slatke, dozrele na prirodnom suncu ne bi volio? Razlijevajuća slast dozrelih plodova neodoljiva je. Mami, prožima nepca, krijepi okusima i hrani tijelo.

“Uh, kako sam sretna kad vidim ovako obješene plodove na stablima naših mandarina. Koje tek trebamo obrati! Tek onda postajem svjesna koliko su tome doprinijele i moje ruke. Prelijep je osjećaj nešto svojim rukama stvoriti, vidjeti kako pred očima, svakog dana sve više, zrije na tone slatkih plodova” – kaže s osmjehom teta Anica Kežić.

Međutim, svu bi tu slador neki mešetari ostavili za sebe. Podcjenjuju robu, njezin trud i skidaju cijenu. “Ljuta sam kad se sa mnom “cigane”. Pitam se kako imaju srca tako podcijeniti kvalitetnu robu, moju muku i moj rad. Ali s vremenom je došlo i iskustvo” – mudro će teta Anica.

Ma gdje bili, dolina se u srcu nosi!   

Matilda, njezina kći gleda je zaštitnički, s puno ljubavi, ponosna na svoje roditelje, njihov rad i svoju neretvansku dolinu odakle potječe.

“Sretna sam da su ovdje moji korijeni. Ponosna da sam dio ove obitelji i kći ovih vrijednih ljudi” – kaže Matilda. “U svom domu imam sve domaće i ništa od voća ne moram kupovati. Otac mi je obećao čak i banana posaditi” – kroz smijeh će. “Zahvalna sam što imam privilegiju jesti zdravo i slatko voće iz ove moje neretvanske doline.”  

Matilda Kezić, berba mandarina
Foto Anita Palada/Berba mandarina

Gastro specijaliteti neretvanske doline

Poslje teškog rada treba se odmoriti, pojesti nešto domaće. A što li je bolje od pravog neretvanskog brudeta? Skuhanog od jegulja i žaba uhvaćenih tu u jednom od riječnih kanala.

Kažu, najbolji je u konobi Neretvanska kuća, u srcu neretvanske močvare, koju vodi Pavo Jerković, iskusni ugostitelj i veliki zaljubljenik svoje doline. Pa, kad se već toliko priča o brudetu trebalo bi ga i probati!

Ali, do konobe treba doći, nema ceste ni puta koji do nje vodi. Samo lađica s lađarom koji dobro poznaje kanale i vodu koja se po njima razlijeva. Do konobe može doći samo onaj lađar koji poznaje svako jato i leglo ptica u šašu, onaj koji zna čuvati bijele lopoče i žute lokvanje. Onaj lađar koji se neće vrtjeti u krug da dođe  do potonulog antičkog grada na jezeru Kuti smještenom na istočnom dijelu delte Neretve, najveće dubine 4,6 metra.

Do potopljenog grada treba znati lađom doploviti

 “Pod nama se nalaze  potopljeni grad, ustvari predgrađe antičke Narone – kaže iskusni lađar Zoran Ujdur dok su okolo po šašu slijetale i uzlijetale brojne ptičje vrste. “Ovdje u šašu krije se oko 300 vrsta ptica, a najviše je kormorana. Ovo naše područje druga je najveća ornitološka zbirka ptica u Europi” – kaže Ujdur kratko, vraćajući ponovo fokus na potopljeni antički grad. “Kada se zaroni pod jezero vide se konture antičkog grada, odnosno njegovi vanjski zidovi. Teško je doći do većih dubina i vidik jer se zaronom podiže mulj.”

Pali motor lađice i onako uljuljkani tišinom i vodom nastavljamo ploviti prema Neretvanskoj kući.

Neretvanski brudet – narodno jelo koje se mora isprobati

 “Dobro nam došli!” Čuje se srdačna glas našeg domaćina Pave dok prihvaća konop i privezuje lađicu o mul pred konobom.  

Neretvanska dolina je destinacija u kojoj se osim u okusima mediteranskog voća, opojnim mirisima cvijetova agruma, berbi mandarina, naranača, limuna uživa i u domaćim jelima, morskim i riječnim specijalitetima.

“Kada se dođe u Neretvu mora se probati neretvanski brudet. Svatko ga sprema na svoj način, ali baza je uvijek ista. Žabe i jegulje kuhaju se u umaku od zrelih rajčica čiji okus određuje količina ubačenih ljutih papričica. Prema nekom narodnom pravilu u brudet se mora ubaciti onoliko papričica koliko u loncu ima glava od ribe – znalački objašnjava Pave i nastavlja. “Nema lošeg brudeta, samo može biti posebniji i drugačiji.”  

U neretvanskoj dolini ljuta se hrana ne jede slučajno. Proistječe od davnina, iz vremena siromaštva. Danonoćno se po polju radilo, a trebalo je nahraniti težake i mnogobrojna usta u kući. Od malo raspoložive hrane moralo se skuhati  nešto pikantno da utaži glad i podigne tijelo.

“Ovaj brudet koji jedete približno je istog okusa kao i nekadašnje narodno jelo koje se kuhalo u kućama neretvanskih obitelji. Danas kuham isti brudet u svojoj konobi, samo što ga modernije serviram. Dajem mu svoj pečat koji ide u korak s gastronomijom modernog vremena” – objašnjava nam Pave znalački te ponosno nastavlja.

Neretvanska kuća, dolina Neretve
Foto Anita Palada/Neretvanska kuća

Dolina Neretve prepoznata kao raj za uživanje

 “Presretan sam i ludo ponosan što sam tih 90’ –ih godina bio vizionar i začetnik neretvanskog turizma. Neretvanska dolina, lađarenje po njenim kanalima i domaća kuhinja, pogotovo neretvanski brudet danas su prepoznati širom svijeta.”

Prema doživljenom dolina Neretve nije samo mjesto na kojem se radi, jede najslađe voće i zdravo povrće, već i mnogo više. To je dolina za velike doživljaje, berbu mandarina, gastronomska otkrivanja, promatranje ptica, lađarenje, istraživanje močvare, planinarenje i nadnaravno opuštanje.

Kako gospodin Pavo kaže: “Uvijek ste dobrodošli u ovu zlatnim suncem obasjanu dolinu!”