Noge su im počele klecati, umor savladavati, ali morali su dalje. Krenuli su planinariti prije tri sata, s bosanske strane, iz Podgradine prema Konju, najvećem vrhu Kamešnice. Ali do Konja (1856 m) zbog slabe kondicije i čestog zastajkivanja danas sigurno neće doći jer se već dobrano počelo mračiti. Međutim, treba doći barem do pola puta, do Pešinog vrila i prenoćiti u planinarskoj kući. Odatle će već jutrom na najzahtjevnijem vrh Kamešnice, Konj gdje bi mogli stići za oko sat hoda.
Žubor vode s izvora momentalno ih je trgnuo iz letargije. Došli su! Pred njima kuća, a iz kuće svjetlost! Misle se, nije li to fatamorgana? Domaćine, domaćine! – viče jedan od njih. Jeste li unutra? Otvorite vrata! – pun će nade student u društvu profesora kojeg je doveo na Kamešnicu s najboljom namjerom da ga upozna s planinom nad njegovim rodnim krajem. Kako li će ovaj dan završiti s obzirom na dug i težak uspon, ni sam nije znao.
Vrata se naglo otvore, a pred njima cijela ekipa planinara, taman spremna za polijegati nakon dugog i napornog dana.
Uđite, uđite ! – pozvaše ih i sami radosni da su dobili nenadano društvo. U planini se ne treba upoznavati, tamo si prijatelj čim se sretneš. U kući su se zalihe hrane već dobrano ispraznile. Međutim, došljaci su za tili čas napunili stol. Nikome se više nije spavalo, niti je tko bio umoran. Sjedilo se i družilo do duboko u noć. Konj će ujutro čekati, ali on i tako uvijek čeka, nigdje neće, došli do njega sat ranije ili kasnije.
Čekao je Konj i nas tri! Radovale smo se, vrlo oprezno razgovarajući o dolasku na vrh jer do Konja nije lako doći. Nekoliko je početnih pravaca, Donja Korita, Gornja Korita, Žlabina i Voštane s hrvatske strane ili Podgradine iz Bosne, odnosno Livanjskog polja. Mi smo na preporuku izabrale krenuti iz Gornjih Korita.
Idemo uživati u travnatim zaravnima i vrhovima prošaranim kamenjarom, pogledu na sve četiri strane svijeta, nadisati se svježeg zraka i vidjeti jesenski prošarane šume bukve i jele.
Kamešnica se proteže prema najistočnijem dijelu planinskog Dinarskog lanca i predstavlja prirodnu granicu između Hrvatske i BiH. Glavni greben se pruža od zapada, sedla Vaganj na cesti Sinj-Livno, prema istoku, akumulacijskom jezeru Buško blato.
Vozimo se. Već su nas upozorili da je makadamski dio puta do Gornjih Korita grub i neravan. Koji kilometer pred cilj postaje sve neugodniji za vožnju. Ne zbog udobnosti, već zbog sigurnosti. Kamene izbočine i ulegnute rupe nisu za osobna auta niskog trapa. Međutim, mjesta za premišljanje više nema. Krenule smo i treba doći do zacrtanog cilja.
Truckajući se, svaka se od nas “zabila” u svoje sjedište i zabavila svojim mislima. Šutimo. Napeto iščekujemo sljedeći procjep razrovan vodom. Hoćemo li ga proći? Što ako negdje nasjednemo? Što ako nam se probuši guma u ovoj pustopoljini? Nigdje nikoga? Jedina živa bića koja se kreću oko nas su krave koje se lijeno klate po putu, s vremena na vrijeme priječeći nam put.
Truc, truc, malo po malo i eto nas do izvora na Gornjim Koritima. Uh, dobro je, došle smo! Zastajemo, a prethodnu napetost odmah zaboravljamo. Pogledom istražujemo okolinu, divimo se! Jesen je stabla već odjenula u šarene boje, a zelenu travu počela sušiti i pripremati za zimski odmor. Čuje se tek poneka ptica iz okolnog žbunja i orao štekavac koji leti nad nama. Pripremamo se za uspon. Spremamo jakne, sa obližnjeg izvora dolijevamo vodu, pripremamo štape, zatežemo gojzerice.
Samo nekoliko trenutaka prije negoli ćemo krenuti vidimo dolaze nam ususret dva planinara. Radujemo se da nas ima, ipak je ugodnije kada u ovoj pustoši nisi sam.
“Ja sam tu skoro domaći, otac mi ovdje ima kuću, pa često dolazim i planinarim po Kamešnici, a evo sam sad doveo i prijatelja. Jeste li autom dobro prošli ovaj makadam? Dok smo mi izbjegavali rupe uspjeli smo vidjeti dva vuka” – kroz smijeh će naš novi poznanik.
“Vuka” – upitale smo začuđeno, skoro u glas.
“Ma da, ali neće vam vukovi ništa. Oni se boje ljudi, čim nas nanjuše bježe. Ugodan vam uspon, vidimo se sigurno još negdje po putu.” I odoše ljudi svojim putem.
Malo potom i mi za njima. Brzo smo zaboravile rupe i truckanje po njima, planinare i priču o vukovima. Počele smo se prepuštati prirodi i ovoj velebnoj planini. Idemo korak po korak, svjesne da nas čeka zahtjevan i dug uspon.
Uspinjemo se, prolazimo uske, već dobro ugažene travnate staze. Počima bitka za svaki uzdah i izdah jer najgore je tih prvih pola sata dok se tijelo ne navikne, opusti i pluća napune kisikom. Ide se, grabi se, ali daleko je Konj. Treba do njega uložiti još mnogo truda i napora, strpljenja i proliti mnogo znoja.
Do tada živahna priča među nama počinje slabjeti. Treba čuvati snagu jer je i govor oduzima. Svaka se povlači u sebe i zaokuplja svojim mislima jer što znači biti u planini ako joj se nećeš prepustiti. Otvoramo čula, a mislima dopuštamo slobodan let. Svaki je korak sve slobodniji i sigurniji. Tijelo se komodnije giba, ali za ovaj pothvat treba puno snage i kondicije. Hoćemo li je imati dovoljno da dođemo do vrha?
Teško je! Pitaš se, pa dobro što ovo meni treba? Zašto se ja ovako mučim? Međutim, tijelo nakon godina planinarenja postaje zahtjevno. Traži gibanje, adrenalin, pomicanje vlastitih granica, traži izazov!
Koračaš! Svaki novi korak donosi nove spoznaje. Postaješ svjestan sebe i svoje malenkosti. Samo si točkica u ovom prostranstvu! Kamešnica te dariva, ali i traži. Traži da se razgoliš pred sobom. Daje ti snagu da se preispitaš i ne poklekneš pred istinom. Kopa i malo po malo oslobađa snagu, gura naprijed, suočavajući te i s onim najskrivenijim slabostima. Svakim korakom izbacuješ iz sebe nagomilanu težinu i jasnije vidiš ono što želiš i koliko možeš. Prazniš se i puniš istovremeno jer si dopustio planini da te obuzme, suoči sa sobom i dovede u balans mentalno i fizički.
I tako zarobljene u svojim mislima malo po malo dolazimo do raskrižja putova, do kamene gromade na kojoj jasno stoji natpis Kamešnica ili Konj. Ovaj put nećemo na vrh Kamešnica, 1809 m, ali već znamo da hoćemo prvom prilikom. Idemo na Konja kako smo i odučile. Na hrbatu smo, nastavljamo preko livade Razdolje. Malo dalje, s travnate zaravni otvara se predivan pogled na prostrano Livanjsko polje, prošarano zelenim pašnjacima i modrom bojom vijugavih rijeka.
Još malo, tješimo se! Treba još samo prijeći dio kamenog grebena i eto nas na Konja nakon nešto manje od četiri sata napornog hodanja. Samo još malo, treba izgurati ovaj greben i eto nas! Greben nas srdačno dočekuje, skoro bez vjetra koji ovdje uvijek puše zbog miješanja zraka dvaju klimatskih područja.
Gazimo uskim puteljkom. Vidimo križ na vrhu! I evo nas! Na Konju smo! Umor crpi, ali unutarnji glas kliče. Sreća je neizmjerna. Još se jedna granica pomaknula! Još se jedan predivan vidik otvorio pred nama.
Vrh Konj jednim pogledom ujedinjuje prirodne ljepote Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Pogled se s vrha pruža prema zelenom prostranstvu Livanjskog polja s nastavkom na Buško jezero prema istoku. Prema jugoistoku se vidi Hercegovina s dolinom Neretve, a prema jugozapadu Dalmacija i jadranski otoci. Vrhovi planina s ovog su mjesta beskonačni i nema im kraja. Već se pitamo koji li će sljedeći biti naš? Svi od reda mame da im gojzericama dotaknemo tlo.
Doživljaj koji se zazivao, želio, a evo i ostvario! Iako prožet velikim trudom, mukom i znojem ostat će zapisan kao jedan od većih planinarskih zadovoljstava.
Imale smo sreće jer je dan s obzirom na vremenske uvjete bio idiličan. Međutim, prema priči iskusnih planinara Kamešnica i nije uvijek tako gostoljubiva. Stoga oprez! Planina je tijekom zimskih mjeseci puna snijega, mećave i leda. “Priroda je i u tim uvjetima predivna, možda još ljepša i zanimljivija negoli u drugim dijelovima godine, ali treba biti oprezan” – kaže Ivica Kolić, planinar koji se mnogo puta penjao na Konja i po zimskim uvjetima, po planini potpuno prekrivenoj snijegom.
“Na Konja idemo svake godine u siječnju u pratnji iskusnih vodiča. Radi se o ljudima koji Kamešnicu poznaju kao svoj džep i znaju kako se kretati po njoj u zimskim uvjetima. Preopasno bi se bilo uputiti na uspon, ako se planina ne poznaje i ne poštuju vremenski uvjeti. Zbog snijega i guste magle Kamešnica može biti jako surova i negostoljubiva. Čovjek bi se za čas mogao izgubiti i dovesti u opasnost jer u planini obitavaju i divlje zvijeri. Vukovi obitavaju u pošumljenim dijelovima i sjevernoj strani planine. Ima divljih svinja. Medvjedi i risevi se rijetko viđaju, ali ih ima.”
Kada se poželite popeti na Konja odaberite kojim ćete pravcem krenuti i kada. Sva tri ovdje navedena smjera imala su svoje zakonitosti. Hodajte, istražujte i otkrivajte prirodu jer će ona u vama pobuditi osjećaj pripadnosti i ponosa. Jednom kad krenete istraživati, vjerujte više nećete stati, oduševit će vas svaka novo posložena kockica ovog prirodnog mozaika. Međutim, budite krajnje oprezni!
Poštujte planinu, prirodu, vremenske prilike i divlje životinje u njihovim staništima tijekom cijele godine, pogotovo zimi.
Sigurno ste se mnogo puta zapitali koliko se opasno naći u planini s divljim životinjama oči u oči? Medvjedom, risom, divljim svinjama, vukovima? Kako su prošli oni koji su im se nenadano našli na putu. Eto odgovora već za koji dan!
