Nad Sinjom se puca, čuju se detonacije, dimi se, sve miriše na barut! Osmanlijski topovi nemilosrdno tuku po Cetinskoj krajini i na grad Sinj. I tako iz godine u godinu. Hoće li sinjski branitelji i ovaj put podleći? Hoće li uspjeti obraniti svoju krajinu od mnogo moćnijeg neprijatelja? Pobjedaaaa!!! Uspjeli su junaci te 1715. godine obraniti svoju krajinu uz Gospinu pomoć i riješiti se Osmanlija jednom zauvijek! Sinjska Alka u čast te velebne bitke održava se neprekidno u Sinju već 306 godina i živa je uspomena na taj dan.
I danas, nakon toliko stoljeća pucaju nove zore nad Sinjom. I danas se prve nedjelje u kolovozu na Gradu čuju detonacije i miriše baruta. Međutim, ne topova, već mačkula. Sinjska alka je događaj koji se poštuje u cijeloj krajini, pa i šire.
Sinjska Alka viteška je igra, duboko ukorijenjena u gene Sinjana. Žive je svi od pučana, alkarskog društva do kopljanika. Svaki alkar kopljanik tog dana želi postati slavodobitnik. Međutim postaje samo jedan. Kako sami alkari kažu, “onaj koji ima oko sokololovo i najčvrstu desnicu” i dobije najviše punata probadajući kopljem alku.
U kući sinjske tradicionalne obitelji Zorica vrlo je živo, ali i krajnje napeto. Došao je dan za kojeg ova obitelj živi cijelu godinu. Rođaci, Ante i Ivo Zorica alkari su koji su mnoga znanja tijekom svog odrastanja baštinili od strica Ivana, nekadašnjeg slavodobitnika i alajčauša. Osim da budu vješti alkari naučio ih je on i to da se bez molitve ne ide na trkalište. Stoga tog dana ranom zorom odlaze na misu na Gradu. Zahvaljuju Gospi s ostalim alkarima na dosadašnjim postignućima i mole je za nove prilike koje su pred njima.
U isto vrijeme sinjska Pijaca vrvi ljudima. Stranci su pohrlili u grad osjetiti alkarsku atmosferu, a domaćini dati podršku vojnom alkarskom vrhu, alkarima i njihovim momcima. Emocije su jake, ali izmješane! Ponos, radost, napetost i neizvjesnost! Tko li će pobjediti u nadmetanju? Tko li će ponijeti titulu slavodobitnika? Pitanja su to o kojima se danima raspreda, a tog danu dostižu vrhunac jer svatko ima svog favorita!
Mira, majka Antina, nema mira. Vrti se po kući, čeka sina. Spremila je bogati ručak za cijelu obitelj, ali zna da obitelji tog dana nije do jela. Čekaju Antu da se vrati s hipodroma. Otišao je istimariti konja kako bi ga oko 13 sati mogao nakititi i pripremiti za trku. “Misli su mu već na trkalištu, neće moći jesti. Neka mi ga čuva i blagoslovi Gospa Sinjska – misli se majka, i sama uzbuđena zbog napetosti koja vlada u kući.
“Viteška odora mu je na krevet u sobi. Pomozi mu je odjenuti kada dođe. Znaš da mora biti sve dobro pričvršćeno jer ako mu nešto tijekom trke ispadne Časni sud bi ga mogao diskvalificiran” – majka brižno podučava Antinu djevojku Barbaru. “Ne brini, znaš da već imamo iskustva s tim” – umiruje je ona, pokušavajući skriti svoju usplahirenost.
Ante je pozdravio pridošle goste i krenuo put sobe. Mnogo je puta do sada odijevao alkarsku odoru, ali svaki put je isto, kao da je prvi. Prsti su pomalo nespretni, a u pomoć priskače i djevojka.
Oblači hlače od modre čoje ukrašene srebrnim vezom. Bijelu košulju s majitama i nad njom zlatni krožet. Oko pasa nekoliko puta omotaje šareni svileni pas te odijeva dugu dolamu, na prsištu ukrašenu srebrnim nitima.
Na ruke stavlja bijele rukavice, a na glavu kalpak od kunovine ukrašen bijelom perjanicom od ždralova perja. Oblači crne, ukrašene kožne čizme s ostrugama. I na kraju kači dugu sablju o lijevi bok.
Ogledalo je to sinjskog junaka, a s tim i ponos obitelji i okupljenim prijateljima koji su ga došli ispratiti na trkalište. Dobrih želja je mnogo, ali i suza radosnica koje se radi njegovog mira nastoje suspregnuti!
“Sine moj, neka te naša Gospa Sinjska čuva” – blagoslivlja ga majka drhtavim glasom na odlasku. Stavlja na njega zlamen i krunicu u ruke koju je nedavno blagoslovila za ovu nakanu. Ocu su pune oči suza, ali pomno ih sakriva jer što bi ljudi rekli da vide Zoricu kako plače. Dirljivi su to trenuci za jednu obitelji. Radost i ponos, ali i neumitno iščekivanje koje će trajati još nekoliko sati. Zna djevojka da mora biti dostojanstvena, dati mu snage i poljubac za sreću.
Odlazi Ante na hipodrom po konja i jašući dolazi do alajčauševe kuće, odakle će zajedno s njim i ostalim kopljanicima u Alkarske dvore na postrojavanje i vojvodinu zapovijed.
“Povorka može krenuti!” – zapovijeda vojvoda u Alkarskim dvorima grlenim glasom.
Na čelu povorke ponosno u dvoredu koračaju alkarski momci. Između prva dva i arambaša, a na kraju momaka i njegov zamjenik. Tri bubnjara, a potom barjaktar u pratnji nekoliko pratilaca sa isukanim sabljama, svi na konjima. Između dvojice buzdovandžija nalazi se i štitonoša koji na prsima drži štit, a iza njih dva momka koji vode konja Edeka.
Vojvodin ađutant jaše s isukanom sabljom i preteća je vojvodi. Alkari su svaki na svom konju, postrojeni u dva reda, nose koplje u desnoj ruci, a s njima, zadnji u redu jaše i njihov zapovjednik, alajčauš.
Na putu prema trkalištu odaje povorka počast i svojoj Gospi Sinjskoj. Pred njezinim vratima na tren spuštaju pogled, koplje i sablje, prepuštajući se njezinim čudotvornim moćima.
Smještaju se kopljanici na svoja mjesta na Biljegu! Nakon alajčauševog raporta, vojvoda kao vrhovni zapovjednik Alke zapovijeda – “Trka može početi!”
Alkar Ante Zorica!!! – čuje se nadaleko, iako komešanje i uzvici gledatelja ne prestaju nakon trke posljednjeg konjanika.
Mirno se Ante primiče startu. Dostojanstveno sjedi na urešenom konju. Koplje dugo 3 metra, prema pravilima Alke, drži u desnoj ruci, iako je ljevak. Ozbiljnog je lica, prepuštajući se mišićavom konju da ga nosi. To je taj trenutak! Čekao ga je cijelu godinu. Ne želi ga propustiti!
Uvažene političare u svečanoj loži, ljude okupljene na tribinama niti čuje, niti vidi. U svom je svijetu! Koncentriran na stazu pred sobom, dugu 160 m koju mora prijeći u 13 sekundi i na alku visoku 3,32 m koju mora probosti kopljem. Najidelanije u sridu da dobije najveći broj punata.
Ante Zorica u sridu!!! – zaorio se glas namještača u prvom krugu trke, pa opet isto i u drugom krugu jer Ante je opet kopljem pogodio u sridu.
U gledalištu je nastao metež, slavilo se, pljeskalo, bodrilo Antu da nastavi istim tempom i u trećem krugu. Hoće li Ante Zorica postati slavodobitnik Alke?
Mirnoća i staloženost u glavi, brzina, spretnost i povezanost s konjem Antina su dobitna kombinacija. Opet ću na isti način konja uvesti na stazu. Ništa neću mijenjati jer u posljednje dvije trke sve je bilo idealno – misli se Ante.
I u trećoj je utrci te 2009. godine Ante ponovo dobio maksimalan broj punata, sveukupno 9. Iako je skoro bio kraj natjecanja pobjeda je bila neizvjesna. Alkar Denis Gugić imao je 6 punata i još jednu trku pred sobom! Neizvjesnost!!!
I krajjjj!! Ante Zorica slavodobitnik je 294. Sinjske Alke!! Svojim je virtuoznim nastupima u sva tri kruga priredio još neviđeni spektakl. Ostvario je maksimalan broj bodova što se u povijesti rijetko dešavalo, svega desetak puta.
Debitirao je on 2008. kao kopljanik, a već 2009. dobio trofejnu alku s tri sride. Bila je to senzacija i vrhunska Alka! Nastavio je nizati pobjede, 2011. 2013. u Sinju i 2017. u Vukovaru.
“Alkar se postaje od rođenja, a ljubav prema konjima i tradiciji razvija se u obitelji tijekom odrastanja. Moja obitelj dugi je niz godina vezana s konjima. Stric Ivan Zorica bio je alkar slavodobitnik i alajčauš, ujedno i moj uzor. Želio sam biti kao on! Biti alkar, nositi alkarsku nošnju, pobjeđivati, živjeti Alku i nositi je u srcu poput njega” – kaže Ante, uvodeći nas u njegovu alkarsku priču.
Želja mu se ostvarila 2005. kada je i prvi put odjenuo alkarsku odoru, ali kao pratitelj barijaka. “Prvo odjevanje odore bilo veličanstveno jer želio sam to cijeli život. Ponos je biti odjeven u alkarsku odoru. Međutim, da bi alkar ostvario pobjedu mora imati dobrog konja i s njim biti sjedinjen. To je već pola pobjede”- objašnjava Ante i nastavlja: “ali opet sve ovisi o danu alkara, Gospinoj pomoći, sreći. Sto je stvari potrebno za pobjedu, a samo jedan krivi potez za poraz.”
Ante za trku voli brze konje. Mišljenja je što je konj brži da je trenje manje, a galop mirniji. Međutim, nisu svi njegovog mišljenja. Kako možeš ciljati u zadnji čas? – čude se, a on im objašnjava: “Nije isto kad netko stazu od Biljega do alkarske mete prijeđe za 12.5 ili 9.5 sekundi. Ja ću za 9.5 sekundi puno brže doći do alke, a galop konja će biti mirniji i meni pogodniji za gađanje.”
Viteško društvo ima svoju ergelu konja. Osigurani su za sve alkare, a neki poput Ante imaju i svog privatnog konja.
“Konj za alku mora biti pametan i lud istovremeno kako bi izdržao sve te napore i gužvu”- objašnjava Ante. Za vrijeme održavanja Alke konj je ukrašen kićenom odorom. Dok trči na ljetnoj žegi oko njega sve šuška, ljudi viču, plješću. Sve mu je to kao plahoj životinji naporno, a mora razumijeti atmosferu u kojoj se nalazi. Slušati svog gospodara i na svojim ga leđima uspješno dovesti do cilja.
Konj galoper odličan je za Alku, naučio se nositi s ambijentom, ljudima, muzikom i šušurom. Međutim, Ante je lani kupio novog konja, engleskog punokrvnjaka za kojeg kaže da je odličan trkač te da može podnijeti teret i opterećenja.
“Naravno da mi je želja i dalje sudjelovati i pobjeđivati. Kad jednom dobiješ Alku podvuće se ta strast pod kožu” – vatreno će Ante.
Veselo je tog dana u Sinju, pogotovo kod slavodobitnika gdje se po običaju skuplja cijela obitelj, rodbina i prijatelji, ali i mnogi neznani gosti. U svakoj se kući alkara kopljanika priprema veliko slavlje kao da će upravo on pobijediti.
“Mi smo gostoljubiv narod. Kod mene se u restoranu okupi oko 600 čestitara. Domaćeg pršuta, sira, pečene janjetine i odojaka, sinjskih arambašića i vina je u izobilju. Međutim, i čestitari sa sobom donose darove, najviše pršute kojih je u Sinju u svakoj kući. Prvi put kad sam pobjedio dobio sam 30 pršuta. Kasnije manje jer kako u šali kažu ne mogu ih oni tako brzo osušiti koliko ja brzo postajem slavodobitnikom” – kroz smijeh će Ante.
Pa sretno ti Ante i dalje na tvom putu. Na dobro ti došla i ovogodišnja, 307. Sinjska Alka!
