Pokladni utorak! Dan koji se na otoku Lastovu cijelu godinu s nestrpljenjem iščekuje. Uza (konop) za cujanje (spuštanje) Poklada ranim se jutrom priprema. Nekoliko ruku podmazuje uzu sapunom da Poklad bolje klizi dok je druge dvije ekipe pokladara razvlače. Jedni prema vrhu – Pokladarovoj grži, a drugi dolje prema Gornjoj luci, na dno sela gdje će se lutka Poklad tri puta spuštati uz detonaciju bombi.
Podne na pokladni utorak s crkvenog zvona odzvanja u 11 sati, a ne u 12 sati kako i spada. Pokladari i maškare koriste to vrijeme da iz starih škrinja izvade odjeću, odjenu i pripreme za povorku. Na otoku tog dana nitko ne radi, niti djeca idu na nastavu. Pokladni utorak je dan za kojeg se na ovom otoku cijele godine živi. Međutim, kao i za cijele Poklade koje su počele 17. siječnja, a trajale su ove godine do 1. ožujka. Svi imaju istu želju, otpremiti i zapaliti Poklada kako stoljetna tradicija i nalaže.
Lastovski pokladari stigli su pred općinu. U dva se reda poredalo četrdesetak parova, stojeći jedan naspram drugoga. Svečano su odjeveni, u živopisne odore, s cvjetno kićenim crnim šeširima na glavi i mačevima u ruci. Čekaju da im načelnica otoka Lastova odobri održavanje poklada. Hoće li ga dobiti? Nekad davno bilo je straha, ali danas više ne! Poklad je ponos svakog Lastovca i tako već više od pet stoljeća. “Otpust!” – viknula je načelnica otoka Anita Jančić Lešić, dajući dopuštenje da Poklad može početi.
“Naši stari su se morali klanjati svim, pa i onim omraženim vlastima kroz povijest da se Poklad održi i stoljetna tradicija nastavi. Pokladari su u vrijeme Italije morali prolaziti ispod njihove zastave da dobiju odobrenje, a zna se koliko je ta vlast na otoku bila nepoželjna – prenosi mi tradiciju Lastovac Ivan Jurica Gango, kolovođa, dobro upućen u organizaciju Poklada.
Održavanje Poklada prate slikovite plesne figure uniformiranih pokladara i šarolikih maškara koji kroz selo kreću u dvije odvojene povorke. Ne smiju se sresti! Kako da se ne sretnu u tako malom mjestu? Pokladari naprijed, a maškare stoj! Zaostaju lijepe maškare nekoliko postaja jer ako se sretnu godina bi mogla biti loša. Stoga, Lastovci danas, kao i njihovi preci u stara vremena, vjerovanju i sudbini ne prkose.
Sanatur – svirač lire zanio se u tonove svog malog, ali moćnog instrumenta, čineći pokladare da lagano cupkaju u mjestu. Čekaju pozivni takt! Prvi put na pokladni utorak plešu kolo, s čim započinje i najživopisniji dio lastovskog Poklada.
Klak, čuju se udarci mača o mač. Okreću se pokladari, izmjenjuju mjesta. Svirač lire nameće im ritam, a s tim i sljedeći mačevalački ples. Podižu mačeve, okreću oko njih. Ubrzanim i ujednačenim koracima, rastežu “zmiju”, ples preko glave i škermu koja je vrhunac njihovog kola. Drže mačeve nad glavama pod kojima se pokladari savijaju, izmjenjuju i prolaze.
Skratili su pokladari ples pred općinom, ali uzvik halekanja ne izostavljaju. Uvoooo! Halekaju! Jedna grupa, pa druga, a onda svi u glas. Uvoooo! Nitko tom uzvikivanju pravog značenja ne zna, a neizostavni je dio pokladnog običaja i folklora.
Kreće povorka pokladara u ophodnju selom. Na čelu im barjaktar, a za njim tovar s lutkom Pokladom na leđima.
Mnoštvo je djece oko tovara, svi redom na ponos sela odjeveni u narodnu nošnju. Uhvatili su tovara za uzdu, a glavni mu vodiči mali Marin Trojkovićem (11) i Ivano Frlan (11). Srce im kao kuća, pucaju od ponosa. “Moj prijatelj Ivano, tovar Moro i ja stari smo kumpanji. Godinama idemo zajedno u Poklade, a ove godine nam je kolovođa dopustio da se pridružimo i povorci na Dolcu – veselo će Marin i dodaje: “Ja bi da Pokladi traju cijelu godinu.”
Vodi on tovara za uzde i lutku Poklada na njemu put mjesnog svećenika jer prema starini treba i on dati odobrenje za održavanje Poklada. Iako dobro pričvršćen, culja se slamnati lutak na magarećim leđima. Lijepo i svečano izgleda. Odjenuo ga Tonči Lešić -Deklecijan u crveno bijelu halju, na glavu mu stavio bijelu maramu i crvenu kapu, a na noge navukao čizme napunjene pijeskom i olovom, teške 14 kilograma. Tončev je to zadatak već 40 godina.
Imao je mali Marin mnogo obaveza i prije negoli je s povorkom krenuo put sela. Mlad je, ali već se “kali” da bude pravi pokladar kad naraste, možda kolovođa ili kapo sale, tko li će ga znati? Čuvao je on sa svojim prijateljem Ivanom tovara kod dunda Petra i čekao pokladare da dođu po njega. Teta Nevenka, žena dunde Petra Glumca, istimarila ga je, prekrila crvenom prostirkom i osedlala drvenim samarom. Čekajući pokladare Marin i Ivano uzbuđeno su trčkarali oko tovara. “Dundo Petre, treba li tovaru dati štogod izjest, treba li mu vode?” – brižno je pitao Marin. “Ma ne treba ništa. Teta Nevenka mu je sve dala, još samo da pokladari dođu po njega” – odgovara mu dundo Petar.
Hrane i timare tovara Mora dundo Petar i teta Nevenka cijelu godinu. Nema ovi njihov tovar kao drugi puno posla. Zadatak mu je samo pošteno odraditi dva dana u godini. Na leđima provesti omraženog Poklada kroz selo.
“Teta Nevenka, evo pokladari dolazu po tovara” – uzbuđeno će Marin. Ajte, ajte, uđite – pozdravlja ih teta Nevenka srdačno. Pripremila im je ona i napunila pun stol domaće spize, vina i likera. Običaj je da se malo okrijepe kad dođu po tovara, a prije negoli krenu u povorku. Pristavila je ona za njih već i lonac s prasećim nogicama. To će im biti za večeras kada joj dođu vratiti tovara. Gostoprimstvo koje teta Nevenka u svojoj kući njeguje svima je već dobro poznato.
“Evo van tovar, spremila san ga, nahranila i istimarila” – kaže teta Nevenka pokladarima, dajući im uzde u ruke.
Međutim nije samo Nevenkina kuća spremna za prihvat pokladara i maškara. Obići će oni, zapjevati i zaplesati kolo kod devet domaćina tog dana. Već po tradiciji častit će ih domaćini sirom i pršutom, domaćim kolačima, arancinima, prklama (fritulama), ušećerenim bademima, vinom i likerima.
U kući gospođe Lucije Borovine i ove je godine veselo. Pripremila je ona stolove u kući i dvoru kao da je pir, napunila ih pečenim mesom, kolačima i pićem. Pritekla joj u pomoć obitelj i prijatelji kako bi svi pokladari bili lijepo dočekani i počašćeni. Plešu oni kolo dok lira neumitno svira. “Ne mogu svi plesati jer nema toliko mjesta na teraci, a ja moram svirati. Zahtjevno je, sviram cijeli dan, skoro bez prestanka, ali što ću kad uživam u tome” – na kraju uz smiješak objašnjava svirač lire.
Sjetila se gospođa Lucija svog ranog djevojaštva i oca koji ju je u kominu, uz muziku s gramofonske ploče učio plesati valcer, tango i polku. “Morala sam znati plesati jer pjesma i ples su neizostavan dio pokladnog vremena. To nam je u krvi, mi se valjda ovdje na otoku rodimo s tim žarom u sebi” – gospođa Lucija će na kraju druženja jer pokladari moraju dalje kod drugog domaćina, a ona se mora pripremiti za prihvat maškara.
U povorci je po prvi put i njezina unuka, osmašica. “U paru je sa svojom prijateljicom. Jednako su odjevene, u šarene kostime, baš kako običaji i nalažu. Preko očiju im maske koje za vrijeme povorke ne smiju skidati. Doći će nam u pohode sigurno tridesetak parova” – kaže Lucija Borovina.
I eto ih, vide se i čuju iz daljine. Na čelu im barjaktar, mali dječak odjeven u bijelu oficirsku uniformu. Maše li ga, maše. Prati sanatur (svirač lire) čija se muzika nadaleko čuje, a eto za njima i tridesetak maškaranih parova.
Obitelj Borovina srdačno dočekuje maškare na teraci gdje su s rupčićem u ruci odmah zabalale naše kolo, žustro hvatajući korak njihovog plesa. Događaj za pamćenje!
“Kad vidim ovo veselje oko sebe ja bih od dragosti plakala” – uzbuđeno će gospođa Lucija gledajući maškare kako plešu kolo pred njezinom kućom. “Želja mi je sačuvati naše lastovske običaje. Emotivno sam vezana za starinu i ove naše ljude koji ih održavaju.”
Vrijeme je za okupljanje u donjem dijelu sela – Gornjoj luci gdje organizaciju vodi kapo sale Tonko Kvinta. Petru Glumcu je povjereno da ga skine Poklada sa magarečeg sedla i stavi na ramena Tonku Krmenku. On će ga tri puta nositi uz brdo do vrha Pokladarove grže. Cujat će ga oni pokladari s vrha i uz eksplozije bombi, privezanih mu uz čizme, spuštati u selo.
Točno su tri sata i vrijeme je! Počima cujanje Pokladara. “Eno ga spuštaju ga, klizi niz uzu! – komentiraju posjetitelji zadovoljno, a oni koji ovom običaju prisustvuju prvi put gledaju u nevjerici. Klizi Poklad sve brže i brže niz uzu. Kad najednom jake detonacije, prva, peta, u drugom cujanju sedma , a u trećem i deveta. Pucalo je i dimilo iz njega, a gle čuda, ostao je čitav! Sve to zahvaljujući vrsnim pirotehničarima koji su bombe ručno napravili i za Poklada privezali!
Ponovo su pokladari otplesali svoje kolo. Otišli, i maškarama oslobodili mjesto za ples.
Točno u 18 sati okupljaju se pokladari na Dolcu, na trg između crkve i škole. Plesat će tu cijelo kolo od deset figura, dočekati maškare i zajedno sa njima plesati oko zapaljenog Poklada.
Trenutak je kada kapo sale priprema Poklada za paljenje, ali prije toga će ga razodjenuti. I eto u to vrijeme i maškara na Dolac, nego kako, negoli plesom. Nakon nekoliko uzastopnih ponavljanja kolovođa ih poziva da se međusobno pomiješaju s pokladarima.
Atmosfera je na vrhuncu! To je taj trenutak spajanja pokladara i maškara kada one po prvi put tog dana skidaju svoje maske. Iako su svi već dobrano umorni, plešu ga, plešu, skoro do iznemoglosti, ne odustaju. Poklada će i na ovaj pokladni utorak otpremiti kako tradicija i nalaže. Neće je iznevjeriti!
Evo gori Poklad naboden na štap! Nosi ga kapo sale po Dolcu, a maškare ga i pokladari zajedno okružuju. Zvone crkvena zvona, puca vatromet! Gotovo je! Izgorio je! Otpremili su Lastovci Poklada i po 539. put!
Umorni su svi, ali i gladni. Dio pokladara mora kod Nevenke, vratiti tovara. Zadovoljni su jer znaju da ih tamo čeka pun lonac prasečih nogica koje će nakon ovolikog plesa i umora od gušta pojesti.
Čista srijeda! Sve je mirno u selu, nigdje nikoga. Tko bi rekao da se jučer feštalo do iznemoglosti!
“Cijeli poklad, s vrhuncem događanja za pokladni utorak protekao je u duhu naše tradicije i običaja. Osobno sam cijeli dan cupkala na mjestu od radosti jer ovo je za nas Lastovce poseban događaj. Naša je duša puna emocija, pripadnosti i ponosa – kazala je načelnica otoka Anita Jančić Lešić.
Duga je ovo tradicija i vrijedna ostavština koju Lastovci pomalo i ljubomorno čuvaju za sebe.
“Želimo sačuvati tradiciju. Potpuno smo posvećeni Pokladu, povorci, poštujemo naše običaje i ljude koji nam dođu u goste. Kada bi ovaj naš Poklad komercijalizirali onda to više ne bi bilo to. Svi i sve bi se moralo podrediti komercijali i naša bi tradicija izgubila dušu kojom sada odiše” – odala je načelnica svoje mišljenje koje podupiru i njezini Lastovci.
Čudno, ali meni logično jer nije u šoldima sve, ima nešto veliko u ovoj tradiciji i ljudima koji je njeguju.
