“Vidite onaj piramidalni vrh. To vam je Kozik ili vrh Sveti Jure, po mnogima najmarkantniji vrh Mosora” – govori Kornelija Padovan, glavna vodička današnjeg izleta. Pogledi planinara početnika iz Dubrave izražavali su nevjericu. Nisu im pomogli ni komentari iskusnijih planinara koji su se radovali još jednom usponu na Kozik. Ma nije moguće da idemo na taj vrh! Pa, kada ćemo ga ispenjati? Nećemo ni za pet dana – čuli su se glasovi u pozadini. Izgledao je Kozik uistinu impozantno, daleko i nedostižno! Ali što možeš kad si već tu, nema ti druge nego kreni, pa što i kako ti bude.
Hoću li izdržati? Hoću li imati snage da dođem do gore, pitali su se sumnjičavo oni s još nedovoljno planinarskog iskustva? Bilo im je ovo vatreno krštenje, ali ne samo njima već i Korneliji, iako već prekaljenoj planinarki. Po prvi se put našla na čelu kolone, u ulozi glavnog vodiča! Morala se iskazati kao vođa, ovoj po godinama i kondiciji mješovitoj planinarskoj grupi, u kojoj će ponovo, svatko iz svoje perspektive ispitivati svoje mentalne i fizičke granice. Snagu, izdržljivost, odvažnost, odlučnost i staloženost.
Kada si već tu među grupom ljudi, na organiziranom izletu Planinarskog kluba Gojzerice iz Splita, nema više natrag, samo naprijed! “Svaki je izlet, bez obzira bio početnik ili iskusni planinar, novi izazov i osobni ispit – kaže Marija Paro, iskusna vodička Planinarskog kluba Gojzerice iz Splita.
Znaš da ne smiješ sebe odmah na početku “pokopati” i pokazati koliko si sumnjičav, nesiguran i ranjiv. Mjerkaš skeptično taj vrh, ali želiš doći do njega. Isto si tako svjestan da na tom putu moraš duboko proniknuti u sebe, onako iskreno i nepobitno. Ukloniti dileme i ugasiti onaj lažni sjaj svemoćnosti kojeg si do tada gajio u sebi. Znamo da planina trijezni, ali i dariva. Koliko? Ostaje za procjenu svakome od nas po silasku s nje.
Ulazimo u usku, drvećem zaklonjenu stazu Tepla pola. Gazimo je. Prolazimo preko izvora pitke vode. Ne zaustavljamo se jer kao savjesni planinari imamo dovoljno vode, svatko barem po dvije litre. Pred nama kamene gromade kao da nam prijeće put. Penjemo, preskačemo, hvatamo i rukama da negdje ne zapnemo nogama. Uspon postaje sve zahtjevniji. Strmo je! Dišemo, uzdišemo. I tako će biti barem neko vrijeme dok se tijelo ne navikne na dodatno opterećenje i napor. Uspon je sve nemilosrdniji. Riječi se zatomljuju, ne izlaze! Svatko u sebi vodi svoju osobnu bitku. Bori se za sljedeći korak, izvlačeći iz sebe i najskrivenije atome snage.
Pauza, 15 minuta! – čuje se vodičkin glas na otvorenom, već visoko smještenom proplanku. Jeeee – veselo će planinari u glas. Bio je to trenutak olakšanje. Vidjevši to, javio se Ivica Lolić Lola, vrsni planinar, vodič i član HGSS-a Split sa svojim mudrim i motivirajućim izrekama.
“Putovanje planinom može biti stresno, problematično, ali i veličanstveno. Čežnja za otkrivanjem otvara nam nove vidike, ali i rizike. Nikad ne znamo kako će novi izazov djelovati na nas, ali zato i postojimo da na idealan način shvatimo što je najbolje za nas.”
“Uspon do grebena bio je naporan i za one u najboljoj kondiciji. Međutim, mene ispunjava ovo putovanje do vrha. Gledam te velebne pejzaže oko sebe, osjećam dah prirode, opažam ptice i cvijeće. Svako putovanje prema vrhu je drugačije, ma koliko se puta penjao – kazala je Mirjana Roso, licencirana vodička Planinarskog kluba Gojzerice, ovaj put u ulozi pomoćnog vodiča.
Na grebenu više nije bilo uspona, samo zaobilaženje i djelomično preskakanje stijena. “ Ovo je raj. Nigdje u gradu ne možeš osjetiti ovakvo blaženstvo, mir i ispunjenost – čuju se oduševljeni glasovi u pozadini, a drugi začas nadopunjavaju, “ovaj pogled je bajkovit, nestvaran. Imam osjećaj kao da lebdim.”
I eto nas uz pentranje po stijenama i do vrha. Na sv. Juri iliti Koziku (1319 m) kako ga planinari zovu. Najvišem vrhu istočnog dijela Mosora na kojem se nalazi i malena crkvica posvećena sv. Juri, zaštitniku Poljica.
Sv. Jure je kršćanski svetac koji je prema legendi ubio velikog zmaja da spasi kraljevnu i tako preobrati pogane na kršćanstvo. Naime, u jezeru blizu Silene živio je zmaj koji je svakodnevno zahtjevao da ga se obilato hrani s janjadi, ovcama i teladi. Međutim, svakim danom su njegovi apetiti postajali sve veći! Toliko se obezobrazio da mu životinjsko meso više nije bilo dostatno. Počeo je tražiti da mu se za žrtvu prinose mladići i djevojke. U selu je zavladala panika, ali zmaju se moralo udovoljiti. Međutim, ubrzo je kocka pala i na kraljevnu. Što sad? Nevjerica, plač, tuga!
Na putu prema jezeru presretne je sv. Jure jašući na konju! “Kraljevno lijepa, spasit ću te! Ubit ću zmaja, ako mi tvoj otac obeća da će se ostaviti poganskih bogova i preobratiti na kršćanstvo.” Želeći sačuvati život svoje kćerke kralj je spremno prihvatio zahtjev.
Izašao je zmaj i taj dan iz jezera da dograbi plijen, ali prevario se! Juraj se kao munja zaletio prema njemu i kopljem mu probode vrat. Svezao ga i u svilenim ga konopima doveo pred kraljev dvor. Nakon što mu je kralj još jednom obećao da će se preobratiti na kršćanstvo sveti Jure i dokrajči zmaja.
Izvojevao je sv. Jure pobjedu nad tom golemom nemani što je simbolično značilo i pobjedu kršćanstva nad poganim zlom i grijehom. Tako sv. Jure postaje kršćanski zaštitinik vojnika, kuge, groznice, kao i usjeva, ratara i pastira.
“Crkvica sv. Jure podignuta je 1868. na mosorskom vrhu koji je vrlo dalek i izložen vjetrovima, a u spomen na pobjedu Poljičana nad Turcima. Crkvica je napravljena od kamena s krovom prekrivenim kamenim pločama. Unutrašnjost je jednostavna, sa kamenim svodom povezanim sedrom koju su Poljičani vadili iz Cetine. Sv. Jure supstitut je bogu Perunu kojeg su prema mitologiji štovali staroslaveni, a kojem je i danas posvećeno brdo Perun ispod Mosora” – upoznaje nas Lola bolje s mjestom na kojem smo se našli.
S vrha Kozik pruža se pogled na sve četiri strane svijeta. Pod nama se kao na dlanu proteže područje nekadašnje Poljičke republike, od Žrnovnice do Blata na Cetini te Omiša do Zamosorja.
“Nalazimo se na kultnom mjestu koje obilježava sve epohe ljudske postojnosti kao i kolijevku Poljičke republike. Samostalna Poljička republika spominje se još 1015. i uspješno je pod vodstvom svojih knezova egzistira sve do upada Napoleonove vojske 1807. Sastojala od 12 općina u kojima su se zakoni regulirali Poljičkim statutom. Njime se, već tada, pravno uređuju pojedinačni i društveni odnosi stanovnika Poljičke republike – Lola nas pred crkvicom nastavlja kulturno uzdizati.
Pogledom nam luta preko 25 km duge planine Mosor, po njezinim istaknutim vrhovima.
Na zapadu je Debelo brdo (1040 m), Plišivac (1053 m) i Kunjevod, na središnjem dijelu je Ljubljan (1240 m), Vickov stup (1325 m) i Veliki Kabal (1338 m) najveći vrh Mosora. Istočno je vrh Kozik (1319) na kojem se nalazimo, a istočnije Lišnica (950 m) na kojem se nalazi srušena lugarnica, izgrađena još u vrijeme Austro Ugarska. Planinarski klub Gojzerice ulaže napore da se lugarnica i obnovi.
Prema sjeveru je Jabukovac koji je zbog nedostupnosti slabije posjećen. Međutim, ako ga odlučite ispenjati uživat ćete u najljepšem pogledu na cijeli mosorski greben. U debeloj zelenoj, šumi nalazi se planinarski dom Umberto Girometta u kojem već legendarni domar Špiro dočekuje i krijepi izletnike i planinare.
Južno od planine Mosora pogled puca na more i srednjodalmatinske otoke, Brač, Hvar, Šoltu. Sa sjevera se prostiru moćne planine, Kamešnica, Troglav, Čvrsnica. Prema istoku se prostire planina Bikovo, a prema zapadu se vide gradovi Split i Kaštela te Kaštelanski zaljev.
“Ja sam ovisan o zovu planine, želim se stalno penjati i biti gore. Moja čežnja za rajskim ispunjenjem je neutaživa. Raj nije mjesto, to je stanje koje uporno i stalno tražim svih ovih 50 godina koliko planinarim. Kada ga nađem potpuno mu se prepuštam” – kaže Lola.
“Kada se penjemo potiskujemo strahove. Naš razum se predaje jer nema izbora, ni drugog rješenja, a priroda je moćna i na nas djeluje svojim silama. Uvodi nas u vlastitu oazu mira i unutarnje tišine. Konstantno prepuštanje i ponavljanje ulazi u psihu i postaje obrazac ponašanja, ne samo u planini već i kod kuće. Nema boljeg mjesta od planine za uravnotežiti tijelo i um” – kaže Lola i nastavlja:
“Ljudi su ubrzali život u ovo novo, moderno doba. Naši su preci živjeli umjerenije, a vrijeme mjerili uravnoteženije. Sve u skladu sa sobom i svojim mogućnostima, baš kao i mi dok smo se penjali. Nismo gledali na vrijeme. Pazili smo na sebe, na svoje stanje duha i uma. Što je vrh nego duhovna ekstaza koja nas ispunjava? Na vrhu nas nitko ne čeka, ništa se ne dešava. Međutim, kad dođeš doživiš spoznaju da si stigao! Legneš na travu i upijaš njezine sokove, gledaš u nebo, isključuješ misli, računice, kalkulacije, probleme i poslove.”
U jednom trenu mnogi i ne opaze da su im se misli ugasile. Nesvjesno gase ono racionalno, a pale u sebi ono umno, duhovno i emotivno. Gledajući daljine, planine, more i nebo osjećaju kao da lebde. Stigli su! Gdje? U svoj trenutak, u trenutak svoje mentalne tišine, na prirodnu pozornicu na kojoj se vrte najljepše slike, boje i zvukovi.
“Ima nešto čarobno u tom vrhu. Lijepo je doći do proplanka, ali još se ljepše popeti na vrh. Ne mora biti Himalaja, sasvim neki jednostavan vrh. To je poseban ugođaj, trenutak kada osjećamo da smo potpuno spojeni sa sobom i prirodom. Nebo iznad nas, vjetar koji nam miluje lice i sunce koje nas grije. Ima li išta ljepše? Za mene, a i za mnoge planinare, nema!” – kaže Marija Paro i nastavlja:
“Mi u planinu dolazimo po radost, novi fizički i mentalni uzlet. Međutim, svaki novi izlet je novi doživljaj. Trebamo planini dozvoliti da prođe kroz nas, a ne samo mi kroz nju. To znači primjetiti stablo, cvjetić, oblak, fotografirati dobar kadar koji je mnogo puta neponovljiv i ovisi o milisekundi. Poštujem planinu, klanjam joj se. Ja je ne osvajam, puštam da ona mene osvoji, da me zamanta. Zato u planinu uvijek doživim čaroliju, a ako je i ljudi oko mene osjete onda je to za mene čarolija na kvadrat.”
Međutim, ponekad u glavi i nije lako izići na kraj sa samim sobom, a s tim ni s tako moćnom planinom. Opterećeni sumnjama uzdižemo sopstvene slabosti, potiskujemo sposobnosti.
“Na usponu su mi od težine nekoliko puta došle suze na oči, ali sada kada sam se uspješno spustila u dolinu sretna sam i presretna” – kazala je Maja Bakota (24) kojoj je ovo bio tek drugi uspon na neku planinu.
“Ponosna sam i sretna što sam uz malo sporiji tempo ipak uspjela ispenjati Kozik. Bio je veći zalogaj nego što sam mislila. Problem mi je više stvarao silazak, nesigurnost u koracima i moja pretjerana analiza kako ću sići. Zamisli da sad padnem, iskrenem nogu, pa da se cijela ekipa i HGSS mora baviti sa mnom – mislima se opterećivala Ana.
“Sve je prošlo u najboljem redu i Ana je ovim usponom uspjela sebi dokazati da može mnogo više negoli što misli” – kazala je pomoćna vodička Sanja Krivić Modrić koja ju je pratila.
Međutim, Ana donekle ima i pravo na ovakve misli. Treba biti svjestan da planina nije uvijek tako dobroćudna. Treba je poznavati, fizički i mentalno se pripremiti na nju, pogotovo ako se ide u vlastitoj organizaciji, bez licenciranog vodiča.
“Misija nas vodiča je učiniti ljude sretnima, s užitkom i uživanjem ih provesti od točke A do točke B, sigurno i bez stresa. Njihova sretna lica, dobra energija i osmijeh plaća je i najveća radost nama vodičima – kazala je zahvalno Kornelija, glavna vodička na kraju ovog predivnog i za mnoge izazovnog izleta.
Ne sumnjajte u sebe jer možete mnogo više nego što mislite, ali uvijek imajte na umu da planina greške ne oprašta.
Sretno vam svima u novim planinarskim putešestvijama!
