Izlazak iz crkve naveo je hodočasnike Camina Imote da s nadom pogledaju prema tmurnom nebu, ali ono je bilo neumoljivo! Crkva sv. Jakova u Cisti Velikoj bila im je zadnje toplo utočište. Trebalo je krenuti na hodočašće Camino Imota, dugo 75 kilometara! Od Ciste Velike, Lovreća, Lokvičića, Prološca, Zmijavaca, Runovića, Vinjana Donjih do Imotskog. Put je to kojeg su hodočasnici namjeravali prijeći u sljedeća tri dana organiziranog hoda bez obzira na vremenske prilike i neprilike.
“Slijedite put sv. Jakova, mislima, stopama, riječima i djelima jer tako slijedite Isusa. Molite, postite, hodočastite i bit ćete uslišeni. Hodočašćenje je napor, ali i duhovno ispunjenje koje vas približava Isusu – prve su riječi koje je don Augustin Radović, župnik crkve sv. Jakova u župi Cista Velika uputio hodočasnicima.
“Budite dobri jedni prema drugima, pomozite! Ne samo ova tri dana hodočašća, već budite uvijek takvi. Pokažite ljubav! Ma gdje bili svojim dolaskom pobudite radost! Dijelite dobrotu i pomažete kako bi i vama milost Božja postala vidljiva i opipljiva u svakodnevnom životu. Dopustite Isusu da vam bude blizu i da nas vodi!
“Idite u miru!”
I otišli su!
Vjetar je oko staze nosio grane, a kiša natapala zemlju. Šarena kolona pognutih je glava žustro hodala, moleći u svojoj tišini. “Bože daj nam snage na našem putu i dovedi nas do cilja!” Trebalo im je milosti Božje po ovom teškom vremenu jer što zavjet Bogu vrijedi ako se hodočašće ne ispoštuje do kraja!
Hoće li doći do svog cilja? Hoće li im se vrijeme smilovati i pustiti ih da se vrate svojim kućama ispunjeni i napojeni dušom Kristovom?
Tješili su se! Ovako je sigurno bilo i svetom Jakovu dok je hodao različitim zemljama i propovijedao Evanđelje. Zašto bi nama bilo teže nego njemu!
“Pravi se hodočasnik na svom putu ničega ne boji! Usprkos lošem vremenu ja sam mirna. Osjećam da nada mnom bdije Duh sveti i da će me dovesti do cilja! – kaže Daniela, već iskusna hodočasnica koja je prije Camina Imote prohodala i stazu prema Santiagu de Composteli, u dužini od 800 km.
Nad Imotskom se krajinom dan lagano počeo bližiti svome kraju. Korak po korak hodočasnici su prevalili svoju prvu rutu od 20 km i svoj prvi, nimalo lagan dan hodočašća. Padala je kiša i tuča, pratile ih cijelim putem, močile, ali nisu se dali pokolebali. Istina, dugi im je put donio umor, ali što je to u odnosu na bogatstvo duše. Napunila se uz molitvu, ali i uz zelena imotska polja, vinograde, rascvjetala stabla badema i šarene livade.
Stazu kroz imotska polja, brijege i dolove zajedno su trasirali Turistička zajednica Imota i Bratovština sv. Jakova sa željom da pomognu hodočasnicima u traženju mira i duhovnosti.
Camino Imota je dio hodočasničkog puta koji se razvija u sklopu hrvatske mreže puteva svetog Jakova. Proteže se na pravcu između dva marijanskih svetišta, Međugorja i Sinja. Hodočašće traje tri dana. Prvi se dan hoda od Biorina, odnosno nalazišta Pištet preko Ciste Velike do Lovreća. Drugi dan od Lovreća do Prološca. Treći dan od Prološca do Imotskog, kružnom stazom preko Runovića, Zmijavaca i Vinjana Donjih.
Kako je sve počelo prije dvije godine objasnio je Luka Kolovrat, direktor Turističke zajednice Imota.
“Trasu Camino Imota po pitanju kilometraže, njezinog početka i kraja trasirala je Bratovštine svetog Jakova uz pomoć domaćih planinara i HGSS-a. Mi smo ispred TZ Imota vodili računa da na tom putu obuhvatimo sakralno, ali i baštinsko, prirodno i arheološko. Imotska krajina obiluje tim bogatstva i šteta bi ih bila ne pokazati. Uz pomno planiranje, ipak nismo uspjeli sve obuhvatiti, ali napravili smo ono što smo najbolje mogli” – objašnjava direktor Kolovrat i nastavlja:
“Napravili smo stazu koja se može povezati na Sinj i Međugorje. S okolnim mjestima dogovaramo realizaciju druge faze. Povezivanje sa stazom Gospe Sinjske preko Trilja. Kada taj put povežemo i s Ramom u BiH, ruta će sveukupno imati oko 300 km. Po dužini bi bila slična portugalskoj turi, kao i po zajedničkim svecima, Mariji i Jakovu. Ovo je tek početak, mnogo je još posla pred nama” – Luka će s puno entuzijazma.
“Hodočasnici su kao i apostoli, hrabri i predani ljudi Bogu! Apostoli su nekad propovijedali riječ Božju, a danas je hodočasnici podupiru i šire. Hodanje je fizički napor, a uz molitvu i duhovni preporod. Ljudi mole za ono što im nedostaje u životu. Zdravlje i sreću, obitelj, prijatelje, braću i sestre, poznanike, učvršćenje vjere i pronalazak vlastitog puta. Mole svece da po njihovom zagovoru zadobiju milost Božju – govori fra Dinko Bošnjak dok se hodočasnici odmaraju i krijepe u prostoriji njegove župne crkve Duha Svetoga u Lovreću.
“Tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se, molite i dat će vam se! Tko god moli prima, tko traži nalazi”- pronosi fra Dinko Isusove riječ među hodočasnike. “Oni koji mogu slijediti puteve svetog Jakova, blagoslovljeni su ljudi!”
Obilazio je mjesta i molio apostol Jakov Zebedejev (stariji) danonoćno i dugo hodajući sa štapom u ruci da bi propovijedao Evanđelje. Obilazio i pustinjske krajeve samo s vodom u tikvici i školjkom zataknutom za pasom. Okupljao ljude i propovijedao, a u Španjolskoj utemeljio kršćanstvo.
Međutim, kralj Herod nije mogao podnijeti njegovu privrženost Isusu i kršćansku propovijed. Stoga je Jakovljev povratak u Judeju 44. godine značio i njegov kraj! Herod je naložio da se pogubi odsijecanjem glave. Jakov prvi od apostola umire zbog širenja Isusove riječi!
Pučke legende u Španjolskoj govore kako je Jakovljevo tijelo odmah nakon smaknuća (1. st.) preneseno natrag u Španjolsku. Nije se znalo gdje mu je grob, sve do 813. kada je otkriveno u današnjem Santiagu de Composteli.
Uz Rim i Jeruzalem, Compostela u Španjolskoj postaje najsvetije kršćansko mjesto i najpoznatije svetište u srednjem vijeku. Mnogi prema njemu kreću hodočastiti, već od svog kućnog praga.
Drugog dana vrijeme na Caminu Imoti nije bilo ništa bolje od prvog. Tmurni su oblaci i dalje prekrivali nebo, a kiša nije imala mira. Međutim, duga kolona za loše vrijeme više nije niti marila. Nošeni dobrim osjećajem hodali su dalje! Svjesni da ih Bog prati i da ih nije pustio da sami i slabi lutaju po ovome svijetu. Dao im je snagu, radost, pripadanje ljudima i prirodi, ali i ovom lošem vremenu. Ni ono im više nije moglo oduzeti doživljaj hodočašćenja jer svakim su korakom bili sve bliži svome cilju!
Krševit put vodi ih do Lokvičića. Zaneseni mislima dolaze do uzvisine koja ih navodi da podignu pogled. Kadli pred njima malo gdje viđen krajolik. Crkva sa zvonikom, a ispod nje jezerca čijoj se ljepoti već iz daljine nisu mogli nadiviti.
Lokvičićko (Mamića jezero), Knezovića jezero i najveći Galipovac! –objašnjava don Neven Vuković grupi koja je prva stigla pred crkvom Krista Kralja. “Vode podno strmih stijena u Galipovcu ne manjka. Do jezera se najlakše dolazi prijevojem uz samo polje. Jugozapadno od njega je Knezovića jezero koje je strmo i nepristupačno. Sva tri jezera okružena su plodnim poljima, isprepleteni vrtačama, a po brežuljcima su razasuti vrtovi, vinogradi, gradine i arheološko nalazišta.”
Međutim, nema se mnogo vremena jer pristižu i drugi hodočasnici. Pozdravlja ih domaćinski don Neven s oltara. Slavi njihov pothvat i napor, ujedno ukazujući put kojim bi svaki čovjek trebao hodati. Put raja!
“Svi imamo potrebu za mirom, ljubavi, pripadnosti. Težnja je svih nas da doživimo raj! Kada govorimo o raju upiremo prstom u nebo i kažemo, “to je tamo negdje visoko.” Međutim, raj ne mora biti tako daleko od nas! Sjednimo s potrebitima, razgovarajmo, slušajmo ih i raj će se s neba spustiti do nas. Budimo ponizni, darujmo onome drugome mrvu ljubavi, vremena, praštanja i razumijevanja.
Raj se događa svaki puta kada jedni prema drugima uputimo osmjeh, kada čovjeka potapšemo po ramenu, ohrabrimo, osnažimo. Pokažemo da je bitan, važan i dragocjen. Ugasimo uznositost i oholost u sebi i živimo raj!” – poziva don Neven.
Naveo je don Neven svakog od hodočasnika na promišljanje o kršćanskoj ulozi i veličini sljedbe Isusovog puta. U tom razmišljanju put do Prološca brzo je prošao, a tamo ih je pred crkvom sv. Mihovila čekao fra Vinko Gudelj.
“Hodočašća datiraju s počecima kršćanstva. Potekla su iz svete zemlje kada je cilj svakog kršćanina bio doći do svetog mjesta i posjetiti Kristov grob. Sada ima mnogo takvih svetih mjesta. Nekad je to bio Jeruzalem, Rim, Santiago di Compostela, a evo nas danas na Caminu Imota, u Prološcu.
“Mnogi su hodočasnici dolazili u Proložac još za vrijeme Turaka. Dolazili su se u Zelenu katedralu moliti prije izlaska sunca jer su se bojali turske najezde” – govori fra Vinko Gudelj.
Zelena katedrala u Prološcu je zasigurno najzanimljivije i najpoznatije marijansko svetište u Dalmatinskoj zagori. Sakralni je to objekt bez zidova i stropa, smješten na zelenoj livadi uz rijeku Vrljiku. Sastoji se od ulaznog luka i mnogobrojnih bočnih stupova koji na kraju završavaju oltarom.
U crkvenim prostorijama crkve sv. Mihovila okrijepljeni jelom hodočasnici su razmijenili i svjedočanstva o Caminu Santiago de Compostela u Španjolskoj.
Vedran je tajnik bratovštine Sv. Jakova i Camino hodočasnik. Camino de Santiago otkrio je 2014. i do sada je taj put pohodio sedam puta.
“Božji su planovi veći i od naših najluđih snova” – započeo je Vedran s pričom o svom hodočašću na Caminu Santiago de Compostela.
“Ma je li moguće? Prešla si 800 km hodajući?” – upitao je Vedran začuđeno svoju prijateljicu nakon što mu je ispričala da je bila na hodočašću Camino de Santiago.
Proživljavao je Vedran u to vrijeme teške životne trenutke, bio je na dnu. Snaga volje i predanost Bogu njegove prijateljice navela ga je na razmišljanje. Osjetio je potrebu da i sam krenem njezinim stopama. Želio je vratiti izgubljeni mir kojeg je negdje u svom užurbanom svijetu izgubio.
“Osjetio sam neki zov u sebi i odvažio se poći. Našao sam se u prirodnom okruženju kakvog nam je Bog dodijelio rođenjem. Taj ritam hodanja otvorenim prostorom daje osjećaj direktne povezanosti s nebom. Oko mene zelena trava, oranice i plavo nebo bez oblačka. Osjećaš poniznost jer shvaćaš koliko si zapravo malen u odnosu na prostranstvo koje te okružuje!
Povezivanje s Bogom i prirodom oko sebe omogućilo mi je da proniknem i razgolim se pred sobom. Bio sam sretan jer sam tijekom svog hoda osvijestio da mi svakodnevna jurnjava od 100 na sat nije donijela ništa dobro. To je brzina koja me odvela u stres, anksioznost, depresiju i strahove.
Za razliku od Camina gdje sam mjesec dana hodao, svaki dan samo 4 km/h. To je prirodna brzina ljudskog hoda i životnog ritma. Iako fizički naporno, ponekad do iznemoglosti ja sam osjećao olakšanje i nesputanost. Tražio sam mir, nadao mu se i uistinu ga pronašao na tom putu. Bio je to put izlaska iz zatočeništva, put u moju osobnu slobodu!
Camino ima evanđeoske vrijednosti. Ljubi bližnjega svoga! Normalno je da stranca kojeg prvi put u životu vidiš tretiraš kao brata. Normalno je da na tom putu živiš u trenutku sad i ne brineš što će biti sutra. U tim trenucima sjedinjenja nije ti važno hoćeš li naći krevet i gdje ćeš prenoćiti. Bit će što bude! Zanimljivo je kako providnost božja djeluje na Caminu. Ne dobiješ ono što želiš, već ono što ti i kada treba!
“Bila je jedna situacija dok sam se penjao uz brdo i bio već mrtav umoran. Promislim, ma joj da mi je pošteno sjesti i odmoriti na nekoj klupi. Kad nakon samo pet minuta hoda preda mnom dvije klupe. Molim te Bože nemoj tako direktne intervencije, nisam ti ja tako dobar!” –kroz smijeh će Vedran.
Niz je ispričanih anegdota, nazovi slučajnosti, a događaju se mnogim ljudima, pa i onima koji nisu odgajani u vjeri. Budu šokirani!
Mnogi se boje krenuti na taj put. Misle, kako će se sporazumjeti kad ne znaju jezik? Kako doći do odredište? Hoće li izdržati hodajući? Vedran kaže da je taj put vrlo jednostavan.
“Postavljamo ograničenja, a u biti možemo više no što mislimo da možemo! Ako sumnjate u sebe krenite polako. Dođite na Camino Imota. Tu ćete ispitati svoje fizičke mogućnosti, povezati se s Bogom i prirodom, osjetiti zajedništvo među ljudima. Camino Imota i Santiago di Compostela u svojoj su biti isti. Oba vode do svetog Jakova, vjernog Isusovog apostola. Prateći njega, ustvari pratimo put Isusa Krista!”
“Ne bojte se! Samo krenite! Sve je tako jednostavno na tom putu!”- poručuje Vedran na kraju naše priče.
Na kraju trećeg dana hodočasnike je dočekao fra Kristian Stipanović u župnoj crkvi svetog Franje u Imotskom. Njegove riječi i blagoslov razgalili su hodočasnike:
“Cijelim vas je putem pratilo oblačno i kišovito vrijeme, ali vama to nije smetalo. Dapače, kao da vas je cijelim putem sunce grijalo! Vidim sretni ste i presretni! Nakon tri dana napornog hoda došli ste do cilja. Trebalo se samo prepustiti! Bog vas je proveo kroz kušnje, ali je zato vašu vjeru u njega obilato nagradio.”
I tako je uz napor, molitvu i predanje trodnevnom hodočašću došao kraju.
Buen Camino! Do nove prigode na Camino Imoti! – pozdravljaju se na kraju hodočasnici uglas.
