“Diži se, propalico, diži se”- budi policajac ranom zorom Dunava Rendića koji je sinoć dobro omamljen pićem zaspao podno spomenika Andrije Kačića Miošića.
“Ma šta me budiš, pusti me da spavam kod brata” – odgovara mu.
“Ma kojeg brata, kako on tebi može biti brat? Diži se!”
“Ma budalo isti nas je čovik napravio, i mene i njega! Otac nam je Ivan Rendić!”
Malo tko da nije čuo za Ivana Rendića, oca hrvatskog modernog kiparstva koji je radio diljem Hrvatske, Crne Gore, Austrije, Italije. Kipara koji je napravio na tisuće spomenika, skulptura, portretirao cara Franju Josipa i caricu Sisi, bio miljenik Strossmayera, Duprea, Meštrovića i Matoša. Uredio Zrinjevac u Zagrebu, groblje u Rijeci. Svugdje rado viđen gost, pa i na crnogorskom kneževom dvoru.
Da, sve to, ali!
Vragoljasti veseljak, zafrkant i komedijaš! Možete li zamisliti da bi se ove riječi mogle odnositi na jednog umjetničkog velikana? “O, da!” – kaže nam gospođa Gita Dragičević, osnivačica i ravnateljica galerije i knjižnice u Supetru, a s tim i dobra poznavateljica kulturne scene u Supetru.
“Ivan Rendić živio je i radio u Supetru, a privatno je bio i mnogo više od kipara. Pun humora i vesele zaigranosti. Gdje god bi došao radio je šou, zabavljao i nasmijavao ljude. Ponekad je njegov britki humor bio nepodnošljiv, pa bi se ljudi i naljutili” – smijući se prepričava Rendićeve dogodovštine Gita Dragičević.
“Često je boravio i u Zagrebu te zalazio na mjesta na koja se sakupljala intelektualna zagrebačka krema. Kako je volio zbijati šale jednom je došao u Gradsku kavanu s 50 kockica šećera, ali ne pravih već napravljenih od posebne vrste mramora, zrnate i kristalne strukture. Sve kockice šećera postavljene po stolovima zamijenio je mramornima koje je donio sa sobom. “Zagrebačke gospođe još miješaju šećer” –smije se gospođa Gita i dodaje: “šećer koji nikako neće da se otopi.” Rendić udobno zavaljen u fotelju pravio se da čita novine, naslađivao se njihovoj muci i u sebi pucao os smijeha.
Međutim, Rendić je svakodnevno zbijao šale jer bez njih bi njegov život bio isprazan, ma koliko god u to vrijeme bio uspješan kao kipar.
Zima je i sve je puno snijega. Hladnoća i led dobrano su okovali Zagreb! U toploj prostoriji zagrebačke kavane iščekivali su se prvi gosti! Kadli, eto na vratima Rendića! Nije ga dugo bilo! Boravio je u Trstu i radio u svom prostranom ateljeu. Došao je u posjet prijateljima i svima donio poklon! Izvadio ga na sred stola da ih iznenadi kad dođu.
Kada su mu za stol prišla zagrebačka gospoda grle ga, ljube, pozdravljaju. Kadli najednom urnebes! Ostaju zgranuti s onim što vide na stolu. “Bože Rendiću, što je ovo na stolu?”- uznevjereno pitaju.
“Ma ništa, to vam je jedna mala skulptura od gipsa u obliku ljudskog izmeta” – objašnjava smijući se. Kako bi demonstrirao tvrdoću svom snagom ruke udari po njoj. Urnebesan se smijeh pronio kavanom. “Ma to može samo Rendić!” – čuli su se komentari.
Prođe nekoliko dana kad ono na stolu ponovo ljudski izmet. Ponovo se skupljaju prijatelji, a jedan od onih koji nije bio prethodnog dana, uznemireno upita, “ma što je ovo na stolu?” Jedan od okupljenih važno kaže, “ma ništa to vam je Rendićeva šala, napravio je izmet od gipsa i sad se s nama zeza”. Usto svom snagom udari rukom izmet! Kadli!!!!
“Mrvice izmeta se pod rukom rasprše i razlete po cijeloj kavani! Ovaj put su se gospoda prevarila jer Rendić nije donio skulpturu, već pravi izmet. Kavanom se pronesu uzvici negodovanja, a Rendić se digne od stola i iziđe iz kavane kao da to nisu bili njegovi posli” – prepričava Gita Rendićeve pustolovine i dodaje: “Tako da nije ni čudo da mu je i sin Dunav, slikar akvarela, bio tako humorističan. Imao je na koga!
Nekoliko dana od očeve smrti otišao je Dunav u gostionicu i naruči piće. Crno vino, molim!!! “Ma daj Dunave otkad ti piješ crno vino, pa ti uvijek piješ bijelo vino? – pitaju ga poznanici smješteni za šankom. Ma kakve me to budalaštine pitaš, pa umro mi je otac, u koroti sam” –žalosno će Dunav.
Međutim, Rendićev pokop nije prošao mirno. Pun neočekivanih zavrzlama, obrata i tragikomedije. Koliko god je za svog stvaralačkog života bio slavljen, poštovan i svugdje rado viđen gost nekoliko godina pred smrt živio je maltene kao prosjak. Umro je 1932. u splitskoj bolnici sam, jadan, pokraden i napušten od svih!
Uprava grada Splita odlučila je velikom umjetniku organizirati svečani sprovod i preuzeti sve troškove. Došli su predstavnici vlasti, održali pozdravne govore, svećenici dali odrješenje, umjetnici žalili. Zvona su u gradu pod Marjanom žalosno brecala, zastave se spustile na pola koplja!
Splićani su se dostojno opraštali od velikog nestora dok su Supetrani, koji su živjeli u Splitu, to sve s puno grižnje savjesti promatrali. Došlo im je do glave da je ovo posljednja prilika da mu se oduže i pokažu pijetet koji zaslužuje. Brže bolje su poslali telegram supetarskom poteštatu i tražili od njega da djeluje i Rendića pokopa u Supetar sa svim počastima.
Poteštat je uistinu brzo reagirao. Međutim, na sprovodu je nastao veliki skandal! Supetrani su od Splićana tražili da im dozvole uzeti Rendićevo tijelo kako bi ga oni za tri dana pokopali u Supetar. Nakon velikog natezanja, ipak je došlo do dogovora. Splitski se sprovod prekinuo , a Rendićevo se tijelo odnijelo u skladište Dioklecijanovih podruma odakle je trebao biti preneseno brodom na Brač.
Međutim, u ta dva dana dogodila se još jedna tragedija! Umro je grobar koji je lijes s Rendićevim tijelom smjestio u podrume, a nitko osim njega nije znao gdje je lijes. Tražilo se i tražilo, ali nigdje lijesa! Počelo se panično tražiti jer dan je od pokopa, a nitko ne zna gdje je kovčeg. Kada je napokon pronađen, ribarskom je brodicom po jakom jugu prebačen i pokopan u Supetar.
Tako su riječi “Gdje je Rendić?” koje je želio kao natpis na svom grobu bile gotovo proročke. Kao da je znao kakva će ga tragikomedija dočekati prije negoli mu Supetrani spuste lijes u grob.
Rendić iz drugog pokušaja s “poštovanjem” sahranjen u tuđu grobnicu, bez natpisa i spomenika. Međutim, nepravda je ispravljena “samo” 86 godina poslije njegove smrti. Akademski kipar Đani Martinić, inače Rendićev veliki štovatelj, volonterski je izradio i postavio skulpture na grob. Cipele, šešir i štap! Onako kako je to Rendić i ostavio u svom nacrtu kao posljednju želju.
“Bila mi je čast što sam radio skulpture za oca hrvatskog modernog kiparstva i što sam mu ispunio posljednju želju. Tinjao je u meni strah od velike odgovornosti i pitao sam se hoće li moj rad biti dovoljno dobar za njega. Reakcije na skulpture izljevene u aluminijskoj bronci više su nego odlične, pa mi je drago da je moja misija uspjela” – kazao je kipar Martinić.
Nikad se ne zna je li to uistinu bila njegova posljednja želja ili šala jer je stalno radio neke “spačke” i podmetao kako bi se ljudi smijali.
Postoji i anegdota o tome! Kada je već bio star, izlazeći iz kuće stalno bi se ogledavao i pitao: “Rendiću jesi što zaboravio?” Odmjeravajući se ima li u rukama štap, na nogama cipele i šešir na glavi.
Njegov život u Supetru bio je živahan, pogotovo tijekom 30-ih godina kada su u isto vrijeme u Supetru živjeli Ignjat Job, slikar i Tin Ujević, pjesnik. Sva trojica, boemi u duši su se suprotstavljali konvencijama, uvriježenim moralnim i kulturnim normama, živjeli pomalo i nomadskim životom. Jelo se i pilo po birtijama , sladililo ribom, zalijevalo to s velikim količinama vina, a u čemu im je svesrdno “pomagala” i splitska umjetnička elita.
Njihova druženja nisu imala intelektualnu težinu, više je to bila razbibriga velikih umjetnika. Međutim, Tin Ujević je o Rendiću imao visoko mišljenje i u svojim ga esejima opisuje kao velikog kipara, odajući mu bezrezervno poštovanje. “Sretan sam što se nalazim u Supetru u isto vrijeme kada ovdje boravi i veliki nestor hrvatskog kiparstva!
Ali taj veliki nestor kako ga je nazivao i Ivan Meštrović, nikada nije imao mira!
Jednom kada je već bio u poodmakloj dobi u posjet su mu došli novinari iz Splita. Sve je bilo organizirano na nivou. Hrane i pića u izobilju, a nije nedostajalo ni lijepog druženja. Međutim, dan je proticao iznimno mirno što je svima bilo neobično jer to uopće nije bilo u skladu s opće poznatim Rendićevim ponašanjem.
“Dobro ljudi moji, bilo mi je drago da ste danas bili moji gosti. Baš nam je bilo lijepo. Dođite mi opet” – s velikom se srdačnošću obraćao svojim gostima. U znak zahvalnosti idem gore na kat odakle ću vam mahati u znak pozdrava!”
Došavši gore, brže bolje je otpustio uže na koje je prethodno prikačio dva lonca puna vode. Pustio je da voda poteče u potocima, izlije se na goste i dobro rashladi svakoga od njih.
Pa da život uz šalu i smijeh nije lijep, ali ponekad, uistinu zna biti nepravedan i tužan!
.
