Kaštelanski crljenak! Vino s neba, dar zemlje, tekuća nada ili samo simbolički nektar znanja?
Nenametljiv i suptilan! Intenzivan i živahan! Koncentrirani okusi dalmatinskog nektara prožeti su najfinijim taninima, a stopljeni u vinu mekanog su i finog okusu dajući nepcima slast bobičastog voća, anisa i pelina.
Sve je to trebalo isprobati i procijeniti, a najbolja prilika za to bila je manifestacija Zinfest koja se održala u jednom od restorana Marine Kaštela. Klaster Zora treću godinu za redom organizira lokalnu manifestaciju na kojoj okuplja vinare i gastronome, a sve u cilju promicanja kaštelanskih vina, autohtonih jela i kulture.
Tamo na drugom kraju svijeta, preko oceana, bujni okusi zinfandela oduševljavaju i Amerikance, prethodno misleći kako su kapi rujnog vina dobivene od autohtone, američke vrste grožđa.
Stoga je Udruženje proizvođača zinfandela 2001. pokrenulo postupak kod Vrhovnog suda Amerike da se zinfandel priznao kao autohtona vinska sorta. No, to je odbijeno s objašnjenjem da od Kolumbovog doba, pa nadalje nije postojala ni jedna sorta vinove loze od koje bi se moglo praviti vino!
I što sada? Razočarenje je bilo veliko! Jedino je preostala potraga za istovjetnim genomom! Ali, svijet je velik! Odakle krenuti?
Prvotno se mislilo da zinfandel potječe od talijanskog primitiva, a potom da potječe od sorte plavac mali. Tragalo se i tragalo za istim genomom po svijetu, ali genetski kod nije bilo lako dešifrirati.
Sve do jednog trenutka, zahvaljujući danas stogodišnjaku Michaelu Grgichu, američkom vinaru i vinogradaru hrvatskih korijena, vlasniku vinarije Grgić na Pelješcu.
Primijetio je on da zinfandel i plavac mali imaju vrlo sličan list. Radoznalost je buknula, a od mogućeg otkrića srce je zaigralo. Krenuli su stručnjaci s obje strane oceana u istraživanje. Misao vodilja je bila ako je plavac mali iz Dalmacije koje je dijete kaštelanskog crljenka i dobričića onda bi se tamo mogao potražiti isti genom zifandelu.
Istina je izišla na vidjelo nakon desetljeća istraživanja zahvaljujući lozama pronađenim u vinogradu Ivice Radunića! Potvrđeno je! Crljenak, odnosno tribidrag i pribidrag kako ga još u Dalmaciji zovu i američki zinfandel imaju isti genom. Struka je potvrdila, zinfandel vuče korijene iz Kaštela!
Tako je potraga o američkom zinfandelu dobila gotovo filmsku priču, a zahvaljujući tome kaštelanski je crljenak postao poznat u vinskim krugovima diljem svijeta.
Kako je tekla priča o pronalasku istovjetnog genoma crljenka i zinfandela , ispričao nam je Ivica Radunić, vinogradar i vinar iz Kaštela koji je s drugim kaštelanskim vinarima sudjelovao kao izlagač na Zinfest manifestaciji.
“ U mome vinogradu u Kaštel Novom, predjelu Budožić pronađeno je osam trsova autohtone sorte – kaštelanski crljenak. Imam tri vinograda na različitim pozicijama koje su još obrađivali moji preci. Kada se ispostavilo da bi trsovi iz mog vinograda mogli odgonetnuti svjetsku vinogradarsku enigma bio sam zbunjen, željno iščekujući rezultate istraživanja.
No, dugo je bilo nejasno kako je sorta kaštelanski crljenak uopće dospjela do Italije i utjelovila se u primitivio, pa sve do Amerike gdje se proširila kao zinfandel? To dugo putovanje crljenka iz Kaštela u Italiju i Ameriku objasnio nam je Damir Zrno, čovjek neiscrpnog vinskog znanja i sommelier.
“Početkom 19. stoljeća loza je s carskih polja austrijskog cara Franje Josipa iz Splita transportirana u Beč i Trst. On je u svom vrtu u Shonbrunnu u Beču sakupljao biljke iz cijelog carstva, pa tako i iz Hrvatske. Pretpostavlja se da je dolazak jednog američkog znanstvenika u njegov vrt imao presudnu ulogu za preobražaj kaštelanskog crljenka u zinfandel” – objašnjava Zrno.
Dalje navodeći da je znanstvenik u carskom rasadniku odabrao plemku kaštelanskog crljenka i odnio je na Long Island u Ameriku gdje se loza dobro razvijala zbog pogodne klime.
Ali kako se kaže, “kad jednome svane, drugome smrkne”! Zinfandel se u Kaliforniji nastavio odlično razvijati, a u Kaštelima je crljenak počeo propadati.
Stari Kaštelani su bili oprezni i mudri vinogradari. Sadili su više sorti u jednom vinogradu, ali crljenak nisu uspjeli spasiti. Domaći vinogradari pretpostavljaju da razlog propadanju može biti i taj što se crljenak brao već sredinom kolovoza, pred Veliku gospu, pa ga je zbog velike vrućine bilo teško zaštititi, a možda ga je “pomela” i filoksera 80-ih godina 19. stoljeća.
Priču o kaštelanskim vinarskim običajima nadopunjuje i Joško Berket, kapetan duge plovidbe i vlasnik Marine Kaštela smještene u srcu kaštelanskog zaljeva.
“Moj djed je bio težak i bavio se samo vinogradarstvom. Kao dijete sam morao ići u polje za vrijeme jematve, što mi tada i nije bilo baš drago” – kroz smijeh će kapetan Berket i nastavlja, “ali danas sam presretan što nosim takve uspomene u sebi.” Kapetan Berket evocirao je lijepe uspomene na djeda Juru, vinograde po kojima je skakao i konobu u kojoj se obiteljski radilo i pretakalo vino.
“Djed je u konobi radio cuvee vino, a ono se radilo od 4-5 vrsta autohtonih sorti vinove loze, plavca, babice, crljenka i pomalo ljutuna. Vrijednost ljutuna nikako nisam mogao razumjeti jer u cijelom ga je vinogradu bilo samo pola reda. Radilo se o grožđu koje nikad ne bi sazorilo, samo bi malo pocrvenjelo, bilo je jako, jako ljuto, a u konobu mu se davalo na važnosti.”
Svrhu postojanja ljutuna u vinogradu objasnio mu je pri jednom susretu prof. Maletić. “Na taj su se način prirodno dodavale kiseline kako bi se od nekoliko izmiješanih sorti dobilo kvalitetno vino.”
Ove riječi su ga nagnale na promišljanje. “Promislio sam kako je i ono naizgled nevažno i odbačeno grožđe utjecalo na kvalitetu vina jer da nije bilo ljutuna, ne bi bilo ni dobrog vina. Tako kamen kojeg graditelji odbaciše, postade kamen zaglavnik, što se ujedno može personificirati i na život. ”
Ivica Radunić radi vino po starinskoj recepturi i načinu, onako kako je naučio od svog oca i baštinio od svog djeda. “Na licu mjesta odlučujem kada će biti berba u težnji da mi vino bude s malim ostatkom šećera”, a da su mu odluke dobre potvrđuje i vrhunsko vino koje ima od 15-16% alkohola.
Vlado Perišin, vinogradar, vinar i predsjednik udruge Crljenak kaštelanski zadovoljan je kvalitetom kaštelanskog crljenka u svojoj konobi. Radi ga kao i Radunić, po uzoru na svoje stare.
“Isplati se pratiti tradicionalne načine prerade grožđa i recepturu po kojoj su radili i naši stari jer u tome leže njegovi vrhunski okusi. Tko se jedan put “uhvati na udicu” taj crljenak više ne zaboravlja.To je vino visokih alkohola, a mekan je i pije se ka mliko “– slikovito nas u svoju priču uvodi Perišin.
Prema njegovim riječima crljenak najbolje uspijevaju na padinama Kozjaka čije okruženje i škrta zemlja grožđu daje osebujan okus.
“U mojoj se konobi uz ostala vina radi i premium zinfandel sa 16.5% alkohola. Crljenak uzgajam u vinogradu na padinama Kozjaka, na 400 metara nadmorske visine. Kada u ožujku, prije pupanja, dođem orezati vinograd stavljam daske kako bih mu pristupio. Sve je puno vode jer ilovača na kojoj raste loza ne propušta, a kada grožđe sazori puštam bobice da se malo i posuše da vino bude kvalitetnije.”
Zamislite samo vinograd u kršu, s malo škrte zemlje oko loze, u okruženju vode, kojem se prilazi s uskog i kišom razrovanog makadamskog puta. Međutim, u toj nepristupačnoj i škrtoj zemlje i leži snaga kaštelanskog crljenka. Bobice jedino dopuštaju suncu da ih grije, pritom bogato upijajući mirise divljeg grmlja i trave koja ih okružuje.
“U toj posesivnosti prirode i leži posebnost i vrijednost vina, stoga ni njegova proizvodnja ne može biti jeftina. Kaštelanski crljenak ne može konkurirati količinom i komercijalnom cijenom, ali može kao vrhunsko vino s okusom i pričom” – kaže Ivan Kovač Matela, vinogradar i vinar iz Kaštel Sućurca, a kako se priča o crljenku razbuktala stručno mišljenje daje i Tonči Glavina, državni tajnik u Ministarstvu turizma i sporta, objašnjavajući komercijalnu vrijednost ovog vina.
“Boca kaštelanskog crljenka u restoranu doseže cijenu i do 70 eura, a taj cjenovni rang, nedostupnost i raritet okusa kod vinoljubaca pobuđuje radoznalost i za to su spremni platiti. U enologiji i enogastronomiji u stvaranju imiđa vinske destinacije i promociji vina jako se cijeni jedinstvenost i tradicija koju neka vinska regija predstavlja.”
Nadalje, posebnosti vidi u njegovoj izvornosti i originalnosti jer kada ga gosti samo jednom probaju za svog boravka u Dalmaciji, ne zaboravljaju ga. “Sa sobom nose okuse kao dio jedinstvenog vinskog doživljaja. Veliki vjetar u leđa je i činjenica da struka na svjetskoj razini smatra da je vino vrhunskog okusa, a za razvoj jačeg brenda, prepoznatljivijeg i na svjetskoj sceni trebalo bi poraditi na količinama što je najveći izazov za naše vinare.”
U sva tri restorana prestižne i svjetski poznate nautičke Marine Kaštela nude se i kaštelanska vina čineći u sinergiji jedinstvenu lokalnu i turističku priču. Nautičari koji se s milijunski vrijednim jahtama privezuju u marinu piju kaštelanski crljenak, pronoseći njegove dobre okuse po svijetu.
Crljenak se vratio u kaštelanske vinograde na velika vrata! Nema ga u velikim količinama, ali su mu zato okusi i arome za pamćenje.
Njegova važnost je i tijekom povijesti bila velika, pa se crljenak uvelike povezivao i s venecijanskim plemstvom, stoga je povjesničar Ambroz Tudor zapisao:
Crno vino koje se pilo na balu pod maskama u Veneciji između 1200. i 1600. godine poslije Krista, vjerojatno je bio Tribidrag – dobro poznata, nadaleko cijenjena sorta grožđa duž istočne obale Jadrana.
Nakon što je ovo grožđe prešlo Atlantik dalo je toliko toga lijepog i korisnog američkom vinogradarstvu, ali vratilo se i u domaće vinograde te u velikom stilu poput “malog princa” zasjalo i na domaćoj vinskoj sceni.