Sjeverni Velebit! Planinarski dom Zavižan! Mir! Tišina! Novi se dan tek budi, a mi već na terasi doma. Treba se nauživati pogleda na prirodu koja nas okružuje, obližnje kamene galerije, zelene travnjake i endeme koji u njima obitavaju. Treba u sebe duboko upiti te vjetrom sakupljene mirise Velebita jer želimo da traju. U duši, sjećanju! Neka se što duže zadrže u tijelu, svijesti i podsvijesti jer ovo su oni rijetki životni trenuci koji se začahure u nama i traju zauvijek. Sreća ih je dijeliti s onima koji su tu i koji će ih zauvijek nositi sa sobom kao i ja.
Hodanje po Premužićevoj stazi od Alana do Zavižana za nas je planinare vrhunski doživljaj, a kada se tome pridoda i upoznavanje velebitske flore s vrhunskim botaničarem Striborom Markovićem onda su to trenuci koji ostaju trajno zapisani u nama i moraju se ispripovijedati.
Stribor Marković, farmaceut je, biokemičar i veliki ljubitelj bilja. Biljke su ga začarale već u ranom djetinjstvu, a kasnije je uzor pronašao u svom profesoru Šugaru, eruditu botanike.
“Ovo je žuti kokotac (MeIilotus officinalis). Zove se mel jer osušen ima miris meda i pčele ga jako vole” – prisjetio se Striborsvojih prvih trenutaka u prirodi provedenih s profesorom Šugarom na Velebitu i svojim ga pričama o biljkama potpuno začarao.
“Upijao sam svaku profesorovu riječ, naziv i izgled svake biljke. Poželio sam ga slijediti, pa sam tu gdje jesam, među vama članicama Botaničke sekcije Planinarskog kluba Gojzerice. Rado ću s vama podijeliti stečeno znanje i predstaviti vam biljke na dijelu Premužićeve staze kojom ćemo danas planinariti od Alana do Zavižana, nekih 16 kilometara.
A kako je uopće došlo do suradnje i ovog susreta između PK Gojzerice iz Splita i Stribora Markovića iz Zagreba jer adrese im nisu ni približno iste? Tajnu nam je otkrila Marija Paro, idejna začetnica Botaničke sekcije pri klubu, a malo nakon toga i glavna aktivistica koja je planinarenje počela kombinirati s botanikom.
“Dugo se penjem po planinama. Iste sam vrhove pohodila mnogo puta u različita godišnja doba i svaki me put dočekivala sasvim drugačija pejzažna slika. Ta me promjena fascinirala! Šaroliko cvijeće i zelenilo u proljeće, eksplozivne boje jeseni, bjelina snježnog pokrivača i male sitne vlati koje su virile iz njega. Poželjela sam znanjem dublje zaći u taj tajnoviti svijet bilja i njegove prirodne mijene.”
Jaka želja uvijek nađe načina da se ostvari, pa je tako Marija na društvenim mrežama pronašla Stribora i poželjela ga bolje upoznati.
“Odmah sam se zakačila na njegove botaničke priče. Znala sam, to je to! Morala sam s njim stupiti u kontakt jer inspiracija koju sam dobila nije mogla više čekati ni trena. Shvatila sam da ispod njegovih priča stoje slojevi i slojevi znanja, da biljka nije samo lijepi cvijet i slika već da svaka ima svoj razlog življenja. Sjeverni Velebit je kao stvoren za upoznavanje biljnog svijeta” – kazala je Marija Paro.
Radoznale članice Botaničke sekcije povezane u misiji štovanja prirodnog bilja pune su iščekivanja krenule u botaničko istraživanje Velebita! Što li će sve upoznati na tom putu? Želja im je bila vidjeti rijetka biljna staništa, uočiti njihovu rasprostranjenost, otkriti njihovu funkciju u prirodi, ljekovitost, jestivost, pa i okuse, naravno ne i onih otrovnih i smrtonosnih, a ima ih!
Već na samom početku zaključeno je da su biljke za nekoga samo obična trava, a za neke su vrjednije od zlata i da njima hrane duh i tijelo. Pogotovo kada se naiđe na endeme – hrvatsku gušarku i skopolijevu gušarku. “Te biljke su prvi vjesnici proljeća na Velebitu. Velebitska vrkuta je mala, ali prelijepa sitna dušica i niče iz kamena, a tu su i različiti zvončići-kampanule koje poljubičaste krajem lipnja. Svaka biljka ima dušu, nutrinu koju mnogi ne osjete, a s tim i svoju inspirativnu priču” – upoznaje nas Stribor s biljnim svijetom Velebita i uči kako se predati prirodi.
“Šetajući Velebitom pozorno promatram biljke i potpuno se usmjeravam na njih. To su trenuci u kojima nisam više opsesivno fokusiran na sebe, svoju važnost i životne probleme. Povezujem se s biljkama, promatram, razmišljam i razgovaram s njima. Za mene je lutanje i istraživanje Velebita prirodni lijek kojeg nastojim što jače upiti u sebe. Taj mi “lijek” pomaže da i u užurbanom urbanom svijetu pronađem svoj mir i ravnotežu.”
Čovjek prvenstveno teži da mu biljka služi, što ona svojom ljekovitošću i radi, ali to nije njezin osnovni smisao. Biljka je kaže Stribor mnogo više od ljekovitosti i jestivosti. One imaju snagu da mijenjaju okoliš i pejzaže, pomažu drugim biljkama pronaći stanište, povezuju živi svijet i balansiraju hranidbeni lanac.
“Biljke vole živjeti u zajednicama, ponekad u potpuno neshvatljivoj i proturječnoj simbiozi. Vidjeli smo da ispod smreke raste europska brusnica i borovnica. Smreka stvara tepih od iglica i pretvara ga u tlo, rasprostirući sretna staništa i za druge biljke.”
Da, prototipno je da grmovi brusnice i borovnice rastu pod smrekama jer vole svjetlost, a tu je hlad, ali godi im mekani kušin od iglica. Neki bi botaničari možda kazali da se biljke samo natječu za prostor, ali Striboru je njihova nespojiva zajednica i simbioza fascinantna. “Priroda nam šalje poruku da je u prirodi sve moguće i kada je naizgled nemoguće” – objašnjava Stribor.
Hodamo dalje! Divimo se Premužićevoj stazi jer ovo je uistinu remek djelo ljudskog rada, promišljanja i izvedivosti. Izgrađena je 1933. i u cijelosti se proteže u dužini od 57 km, od Zavižana do Baških Oštarija u srednjem Velebitu.
Bio je ovo entuzijastički projekt dvojice vizionara, dr. Ivana Krajača , ministra trgovine i industrije u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji i inženjera šumarstva Ante Premužić koji je bio izvanredan planinar, alpinist i inženjer šumarstva.
Kamenu je stazu Premužić dizajnom uklopio u prirodni okoliš tako da prati prirodnu konfiguraciju terena, a ministar Ivan Krajač ostavio je i zapis ondašnje staze u Hrvatskom planinaru. U svega je nekoliko rečenica opisaonepristupačnost terena kao i napore prvih planinara koji su se usudili hodajući prijeći ovaj dio Velebita.
“Tko bude u budućnosti ovim lijepim i komodnim putem prolazio, jedva će si moći predstaviti trud i napore koje su morali podnijeti prvi pioniri, koji su se kretali ovim teško prohodnim terenom bez ikakvih staza…”(Dr. Ivan Krajač, “Hrvatski planinar”)
Trasirana staza prekrivena je kamenjem, ponegdje šljunkom, a ponegdje i skalinama napravljenim od teških kamenih blokova kako bi se prevlada visinska razlika. Strana koja pada niz litice ojačana je suhozidom. Gledajući ovo remek djelo ljudskog znanja potpuno uklopljeno u prirodni okoliš ne preostaje nam ništa drugo nego diviti se, zahvaljivati nebesimašto smo tu i ponositi se što smo i sami postali dio ovog nadnaravnog mjesta i projekta.
S vremena na vrijeme izlazimo s ove kamene staze i zalazimo na zelene livade. Okupljamo se oko Stribora, željno iščekujući nove priče o biljkama. No, ovaj put nam je dao i više od očekivanog. Upoznao nas je s nastankom Velebita!
“Velebit je kost afričkog Mrtvog mora. To su sami počeci ove planine. Priroda je lijepo obnovila te kosti. Na Zavižanu postoji prekrasna geološka zbirka kamenja koji svjedoče različitim dobima i nastancima.”
Objašnjava nam Stribor da je ledeno doba jako utjecalo na stvaranje Velebita. Padina-livada na mjestu Hajdučkih kukova nastala je iz slapa ledenjaka. Na tom se mjestu jasno vidi utjecaj ledenog doba koje je vladalo prije 10 000 godina, a ti su geološki procesi utjecali i na razvoj botanike.
“Uskolisna vrbovica i uskolisni kiprej rastu ovdje, ali i Švedskoj i Kanadi. Na svim područjima su nastali u ledenom dobu. Kada prolazim pored njih, uvijek ih upitam sjećaju li se još tog vremena” – kroz šalu će Stribor.
Neke nas biljke fasciniraju svojom impozantnošću i ljekovitošću, ali ima i onih koje oduševljavaju slojevitom simbolikom. Jedna od njih je drijas! To je biljčica koja povezuje cijelu planet. Nalazimo je ovdje kod nas, ali i na Islandu čiji je zaštitni znak. Fascinantno je koliko je ta malena biljčica imala snage da se othrva ledenjacima i opstane sve do današnjih dan.
Život biljnog svijeta je vrlo složen i svaka se biljka svom snagom bori da zauzme svoj dio terena i opstane, tjerajući druge biljke od sebe. Mnoge se i trikovima služe da u tome uspiju.
Medvjetka ili uva (od koje dobivamo uvin čaj) stvara tepih oko sebe, onemogućavajući drugim biljkama da rastu uz nju. Poneki cvjetić se i izbori, ali vrlo rijetko. Neke biljke stvaraju hlad kako im druge ne bi zauzele prostor. Svađaju se, guraju,tjeraju! Srednji trputac, (Plantago media) ima široke listove poput malih tanjurića, njima stvara hlad kako bi onemogućio travu da joj zauzme stanište.
Međutim, Stribor nas uči da kemijski ili fizički rat u botanici ne mora uvijek biti štetan.
“Ovdje smo na Premužićevoj stazi vidjeli cijelu padinu uništene smrekove šume. Uništio ju je potkornjak. To devastirano područje će vremenom osvojiti bukva koja je za razliku od smrekove svjetlija, a s tim i umilnija za rast biljaka. Režuhe koje jedemo u proljeće narast će u bukovoj šumi, ali ne i u smrekovoj zbog hlada. Tako da čak i destruktivne pojave ponekad mogu pozitivno utjecati na prirodu.”
Bilo je na Velebitu i požara. Rekao bi čovjek da na tim opožarenim i uništenim padinama više nikad ništa neće izrasti. Međutim, ta su mjesta s proljećem eksplodirala bujnim zelenilom i cvijećem.
Cijela naša grupa na kraju je bila oduševljena viđenim, komentirajući kako je svaki kutak naše zemlje prelijep, pun života i ugode.
“Ali ljudi, uvijek budite oprezni u planini!” – dobronamjerno nas upozorava Ljiljana Tonković, glavna čuvarica prirode u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit, čuvši naše zaneseno komentiranje. Poučena svojim bogatim iskustvom ukazala nam je i na opasnosti koje nas mogu snaći u ovoj planini.
Upozorila nas je da se tu ne radi samo o fizičkoj kondiciji i adekvatnoj opremi. Velebit je i vremenski vrlo nepredvidljiv, pa se može dogoditi da se vrijeme promijeni u čas. Suncem okupani vrhovi postaju meta olujnih nevremena, magle, pa i snijega usred ljeta. Jaka kiša i vjetar nose grane, stabla se ljuljaju, sve okolo škripi! Čovjeka lako obuzme panika, preplaši se, dezorijentira, pa se lako izgubi. Bilo je slučajeva s dobrim, ali nažalost i s lošim ishodima” – kazala nam je za kraj iskusna čuvarica.
Sretni smo i privilegirani jer smo imali priliku toliko toga lijepog vidjeti i korisnog naučiti na ovom našem dvodnevnom izletu Botaničke sekcije Planinarskog kluba Gojzerice.
