Gladijatori u antičkoj Saloni! “Vivat! Vivat” orilo se u amfiteatru u Saloni, tadašnjoj metropoli Rimske provincije Dalmacije. Grleni uzvici posjetitelja izražavali su želju za životom, nadu, molbu… Milost prema poraženom borcu! Čekala se careva odluka! Uzbuđenje i strast iščitavali su se na svakom licu. Hoće li poštedjeti mladog gladijatora? I napokon… Carev se palac podigao prema gore! Mladi gladijator je poražen, ali spašen! Pomilovan od cara i publike! Spasila ga je njegova borbenost, hrabrost i ustrajnost!
Ovako je bilo na jednim gladijatorskim igrama u Saloni 299. godine, a kako li će biti dvije godine kasnije, ove 301., pitali su se stanovnici Salone. Bio je ovo poseban doživljaj u gradu i nitko ga nije želio propustiti. Već i prije početka igre gradom su se raspredale vrlo živopisne priče, navijalo i kladilo na pobjednika.
Amfiteatar elipsoidnog oblika dimenzija 125*100 m, sa središnjom arenom, 65*40 m, bio je spreman ugostiti malo viđen spektakl u ovom dijelu Rimskog Carstva. U južnom dijelu su počasne lože, ovaj put rezervirane za velikog cara Dioklecijana i njegovu svitu, a na sjevernom dijelu će se u svečanim ložama smjestiti gradski magistrati.
Cijela se Salona, tadašnja metropola provincije Dalmacije okupila na jednom mjestu. Smjestili su se gledatelji oko sva tri koncentrična kruga sjedala, popunili svih 17 000 raspoloživih mjesta. Ljetni je dan, vrućina! Natkriveno platno nad arenom štitilo je publiku od direktnog sunca, ali ne i od vrućine. Nije im smetala jer trebalo je danas biti viđen u Saloni!
Osim zabave trebalo je biti ovdje i zbog društvenog prestiža kao i možebitne političke koristi. Bila je ovo prilika da se caru Dioklecijanu oda poštovanje, bude u društvu s bogatim Salonitancima i uživa u neviđenom gladijatorskom srazu.
U amfiteatru žamor, nestrpljenje, raspredanje. Očekivala se teška borba između dva gladijatora, Metela i Cata! Hoće li biti iznenađenja? Nadali su se Salonitanci uzbuđenjima, željeli euforiju, navijačku groznicu, ali hoće li je i dobiti to unaprijed nisu mogli znati.
Dolazak cara i njegove svite na istočna vrata natjerao je svirače veličanstvenih fanfare da pojačaju tempo, šireći gledalištem domoljubni naboj. Careva gorda pojava te demonstracija njegove moći i autoriteta izazvala je među Salonitance totalno uzbuđenje, budeći ponos i zahvalu za pripadnost Carstvu.
Publika je vatreno uzvikivala u znak slave i podrške. Ave Caesar!” Ave Caesar!” –
Borba dvaju gladijatora trebala je započeti svakog časa. Metel i Cato bila su dva okorjela kriminalca. Međutim, dobili su milost da vrijeme provode u gladijatorskoj školi i areni umjesto u nekom kamenolomu na prisilnom radu.
Prisegnuli su oni caru na vjernost i teško vježbali da prežive. Imali su zadatak da se do zadnje kapi krvi i znoja bore s ljudima i zvijerima te zabave publiku na najintrigantniji način. Učili su u gladijatorskoj školi borilačke vještine, ali i kako se dopasti publici i umrijeti na najzabavniji način. Trebalo je pokazati čast, dostojanstvo, hrabrost i ne iznevjeriti očekivanja jer mlaka je borba smrtno vrijeđala cara, velikodostojnike i gledatelje.
Zrakom su lebdjeli mirisi znoja, prašine i adrenalina. Prvi gladijator Metel, mlad i mišićav borac, uspravnog i gordog držanja bio je spreman za borbu! Koračao je brzo i odlučno prema središnjem dijelu arena, praćen ovacijama. Njegov se ubojiti pogled ubrzo susreo s protivnikom Catom, izgledom manje impozantnim , ali stavom jednako hrabrim gladijatorom.
Usijani udarci mačeva najavljivali su igru života i smrti! Tko li će danas na onaj svijet? Pogledavali su se bespoštedno, kretali vješto i lagano poput perca na vjetru, izbjegavali udarce, ugraviranim štitovima štitili tijela od uboda mačeva. Borba je bila ravnopravna i neizvjesna. Publika je klicala, vrištala, poticala, ali bilo je očito da želi više!
Žar borbe u areni je najednom prekinuo iznenadni škripavi zvuk metala i riku divlje zvijeri.
Divlja se zvijer oslobodila iz kaveza. S istočnog je ulaza jurnula prema areni stvarajući kaos i paniku. Izazivajući kod gladijatora i publike trenutno stanje šoka i nelagode. Gladijatori su kratkotrajnu preneraženost pretvorili u dodatnu snagu. Nije bilo vremena za premišljanje. Trebalo je brzo reagirati jer više neprijatelj nije bio samo čovjek, već i velika, opaka zvijer.
Među publikom je na trenutak zavladao muk. Samo nekoliko sekundi nakon toga dio publike vrištao je od oduševljenja, a drugi dio zgroženo vikao od zaprepaštenja novonastalim obratom. Do maloprije zatočeni lav u kavezu izražavao je svoju snagu sablasnom rikom, najavljujući gladijatorima teške, pa i smrtne trenutke.
Jedan lavlji skok za Cata je bio presudan! Nije mu uspio uzmaknuti. Bacio ga je na pod i oštrim mu pandžama rastrgao tijelo. Dok su jezivi krikovi parali nebo nad Salonom, crvena je tekućina liptala iz otvorenih rana na sve strane, miješajući se sa znojem i blatom. U duhu nemile i neizvjesne borbe Metel je lavu zadao zadnji, smrtonosni udarac u leđa. Bila je ovo teška i opasna borba koja je među publikom dodatno raspirila uživljenost i masovnu histeriju.
Samo je Metel na sred arene ostao ponosno stajati na nogama. Umazanog lica i tijela, s mačem u ruci i podignutim štitom u zrak. Bio je ovo veliki trijumf! Gomila je s odobravanjem skandirala i slavila njegovu hrabrost.
“Veni, vidi, vici!”(dođoh, vidjeh i pobijedih) – orile su se glasine, posvećene mladom Metelu.
Navijačka atmosfera je bila na vrhuncu. Iščekivalo se što će biti s Catom, gladijatorom koji je smrtno ranjen ostao ležati na podu. Publika je bila nemilosrdna prema mladom gladijatoru, glasno negodujući: “Perdidit! Perdidit!”. Po njihovom sudu borac je tijekom borbe s čovjekom i divljom zvijeri bio slab. Nije bio dostojan gladijatora i trebao je biti smaknut. “Perdidit! Perdidit!”, orilo se iz gledališta.
Čekala se careva odluka! Hoće li poštedjeti život posrnulog gladijatora, dopustiti mu da izvida rane za neku novu borbu? Hoće li okrenuti palac prema gore ili prema dolje? Ubrzo će pokazati je li Cato za njega bio uzbudljiv ili dosadan borac? Atmosfera je bila užarena do krajnjih granica, a očekivanje na vrhuncu!
Car se impozantno i važno podigao sa svog sjedišta u počasnoj loži te pogled uperio prema Catu koji se nije micao. “Perdidit! Perdidit!” ponovo se zaorilo iz publike.
Još jedan važan pogled prema gledalištu i carev se palace okrenuo prema dolje! Ovo je bio signal za izvršenje smrtne kazne! Publika je zanosno klicala “Ave Caesar! Ave Caesar!” odobravajući njegovu odluku.
Nesretnog je gladijatora dokrajčio još samo jedan udarac mačem. Tijelo su mu čuvari iznijeli kroz otvor koji se nalazio u središnjem dijelu arene, a potom u podzemni hodnik gdje su se nalazile dvije prostorije. Svetište za molitvu posvećeno Nemezi, božici osvete i sudbine, zaštitnici gladijatora.
Mladi je čovjek odmah nakon toga pokopan na groblju gladijatora koje se nalazilo na sjevernoj strani amfiteatra.
Pobjednik je iz arene izišao ispraćen ovacijama, s poštovanjem. Opijen slavom njegovo srce ipak nije odoljelo, a da se ne zapita. Hoće li i sljedeći put imati sreće? Možda ga i samog ubrzo spopadne sudbina posrnulog i ubijenog gladijatora. Sreća je varljiva, mijenja se u hipu, jednakom brzinom kao i carev prst. Čas si gore, a čas dolje!
Možda ste čitajući pomislili da čitate scenarij nekog filma, slično onome o glasovitom gladijatoru Spartaku. Ali ne,ne radi se o filmu! Ovo su stvarne slike iz života nekadašnje antičke Salone, sve do 325 g. kada rimski car Konstantin Veliki jednim potpisom pečati zle gladijatorske igre i sudbine.
Dopustio je car Konstantin kršćanima slobodno ispovijedanje vjere, a s tim zabranio sve što nije u skladu s njom. Ubijanje i žrtvovanje ljudi protivno je kršćanskoj religiji, a s tim i gladijatorske igre koje su se u carstvu ipak tajno održavale sve do 450 g.
Danas se u zapadnom dijelu stare Salone još nalaze ostaci slavnog amfiteatra, izgrađenog u II st. izvan gradskih zidina. Grad se širio i dodatno utvrđivao u II st. zbog stalnih napada Kvada i Markomana, tako da je i amfiteatar postao dijelom gradskih zidina. Prema nekim nalazima izgradnju amfiteatra je financirao jedan od bogatih Salonitanaca. Nažalost , najveće je oštećenje doživio u vrijeme ratova s Turcima u 17. st. Srušen je zbog strateških razloga po zapovjedi mletačke vlasti.
Salona je bila jedan od najvelebnijih gradova Rimskog Carstva. Danas smještena u srcu srednje Dalmacije, između antičkog Splita i srednjovjekovnog grada Trogira. Ostaci vjerno svjedoče o nekim davnim antičkim vremenima. Sretnim i nesretnim ljudskim sudbinama!
Iako osnovana ranije, Salona svoj procvat i slavu započinje u I. st. pK, kada u jeku građanskog rata staje na stranu Cezara u borbi protiv Pompeja. Za zahvalu dobiva status rimske kolonije naziva COLONIA MARTIA IVLIA SALONA te postaje središtem Ilirika, a potom i rimske provincije Dalmacije. Na vrhuncu svoje moći imala je 60 000 stanovnika.
Međutim, Avari i Slaveni je napadaju u VII. st., uništavaju do temelja, tjerajući stanovnike da bježe sa svojih ognjišta. Raseljavaju ih, a oni u potrazi za novim domovima sele na dalmatinske otoke i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Pregrađuju velebne carske odaje i kule u manje stanove pretvarajući antičku palaču u jezgru srednjovjekovnog grada.
O svim drugim mjestima antičke Salone – Manastirinama, Tusculumu, Termama, Pet mostova,Episkopalnom centru, Kapljuču nekom drugom prilikom jer priče iz Salone su beskonačne jednako kao i one iz talijanskih Pompeja!
Zato dođite i uvjerite se sami!
GOST PORTALA:
Eni Žanić strastvena je i nadarena umjetnica digitalne fotografije. Jedinstvenom sposobnošću rekonstruira povijesna događanja, a njezino djelo predstavlja spoj mašte i tehnologije, prenoseći tako gledateljima jedinstvene vizualne priče kroz vremenske epohe.
Eni kroz svoje fotografije ne samo da dokumentira prošlost, već je reinterpretira na način koji izaziva emocije i potiče duboko razmišljanje o događajima koji su oblikovali naš svijet. Njezina strast prema umjetnosti i preciznost u detaljima čine je istaknutom umjetnicom koja nadahnjuje i izaziva promišljanje kroz svaku svoju fotografiju.
