Malteško otočje smješteno je u samom središtu Sredozemlja, svega 93 kilometra od Sicilije. Sitni otoci razasuti u otvorenom moru možda izgledaju kao točkice u zemljovidu, ali njihova povijest, kultura i zemljopisna posebnost čine ih jednim od najfascinantnijih mikro-svjetova u Europi. Od cijelog otočja naseljena su samo tri – Malta, Gozo i Comino – vrhovi nekoć podvodnih grebena između Sicilije i sjeverne Afrike koje je more oblikovalo nakon posljednjeg ledenog doba. Nalaze se na dodiru afričke i euroazijske tektonske ploče, što njihov karakter čini još slojevitijim.
A kad sletite na Maltu, nakon tek dva sata leta iz Zagreba, u vama se probudi poznata putnička groznica: Gdje krenuti? Što prvo vidjeti? Logika kaže, počnite od najbližeg mjesta smještaju. Ali putnici istraživači nisu baš logična bića. Oni žele osjetiti više, i to odmah. Zato je odluka pala: prije obilaska Malte – idemo na Gozo, niti ne znajuči što nas čeka.
Prvi plan, donešen iz brošura, bio je ukrcati se na trajekt u Valletti, pa do Ćirkewwe gdje se nalazi luka za ukrcaj za Gozo. No šetajući se oko fontane na ulazu La Valette, glavnog grada Malte, slučajno smo dobili savjet od čovjeka iz „našeg kraja“ koji Maltu poznaje kao svoj džep.
„Ma kakvi trajekt iz Vallette,“ nasmije se. „Uzmite bus 41 ili 42 do Ċirkewwe. Brže je, jednostavnije i jeftinije.“
I bio je u pravu. Vožnja gradskim autobusom traje oko sat vremena, ali prođe brzo jer zanimljivo je gledati kako se urbano pretvara u ruralno, a ruralno u čisti mediteranski štih. U luci je već čekao trajekt, na prvi pogled moćan i pouzdan. Kartu od 4.65 eura nismo platili pri polasku jer bila je i nama zanimljivost da se kupuje tek na povratku, ali pripazite, rastom ljetnih temepratura raste i cijena karte i iznosi 7.50 eura.
Vožnja traje dvadesetak minuta. Dovoljno da vam se mašta raspleše prizorima brdovitog otoka na kojem odmah pozornost plijene moćne znamenitosti. Moj Bože, što li nas ovdje čeka?
Stigavši u luku, imale smo nekoliko opcija za nastavak putovanja do Viktorije, glavnog grada Goza. Možete se odlučiti za hop-on/hop-off bus, koji vozi po cijelom otoku i za desetak eura nudi obilazak glavnih atrakcija; ili za taksi, praktičnu i brzu opciju ako želite izravno stići do svog smještaja ili početne točke razgledavanja. Naravno, postoji i javni prijevoz, koji je vrlo povoljan i pouzdan. Autobusi prometuju redovito, staju na svakoj stanici, i pružaju dobar uvid u otok dok ga polako upoznajete, a vožnja do Viktorije trajala je oko desetak minuta. Grad je šarmantan, živ, ali dovoljno malen da se osjećate kao da ste već postali dio njega. A iznad svega stoji tvrđava Cittadella kao kruna od kamena, vidljiva iz svakog kutka otoka.
Cittadella je srce i povijesna memorija Goza. Prvi tragovi naselja potječu iz brončanog doba, a Rimljani su na ovim bedemima pronašli svoje utočište i sagradili obrambene strukture.
Današnji oblik tvrđave duguje se Malteškim vitezovima, katoličkom vojnom redu poznatom po hrabroj obrani otoka od Osmanskog Carstva i pirata u 16. stoljeću. Oni su stanovnicima pružili sigurnost i organizirali život unutar zidina jer zakonom je sve do 17. stoljeća bilo određeno da cjelokupno stanovništvo otoka mora noćiti unutar tvrđave kako bi preživjeli moguće napade.
Šetnja Cittadellom danas otkriva ne samo kamene zidine, već i priču o ljudima koji su stoljećima branili svoj dom i kulturu.
Kad uđete u Cittadellu, izgubite se u labirintu kamenih uličica, među kućama koje su nekoć bile vojni garnizoni, skladišta, radionice. A onda, čim se popnete na visoke bedeme, širi se pogled na sve četiri strane svijeta.
Unutar zidina, Cittadela je poput malog, živog muzeja na otvorenom. Uske uličice vijugaju među kamenom izgrađenim kućama i bivšim vojarnama, vodeći vas od jednog skrivenog trga do drugog. Nekada su te uličice služile za brzu i sigurnu komunikaciju među garnizonima, skladišta i obrambenih pozicija, dok danas u njima prevladavaju suvenirnice, male galerije i kafići koji nude predah od razgledanja. Šetajući među njima, osjetite slojeve povijesti pod nogama – kamenje je staro stoljećima, a zidovi čuvaju priče o ratovima, napadima i svakodnevnom životu stanovnika koji su ovdje tražili zaštitu.
Na središnjem trgu dominira Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije, impresivna građevina čije unutrašnje prostorije odišu mirom i sakralnom snagom. Visoki svodovi i elegantni stupovi stvaraju osjećaj prostranosti, dok sunčeva svjetlost prodire kroz vitraje i obasjava oltar. Posebno se ističe vitraj Svete Obitelji, čije boje u jutarnjem svjetlu daju cijelom prostoru toplinu i život.
U katedrali se nalaze i pet starih zvona, izlivenih u Ferreriji, ljevaonici Malteških vitezova u Valletti. Svako zvono nosi svoju priču i simboliku: najveće prikazuje reljef Djevice Marije okružene anđelčićima, dok najmanje nosi natpis VIVENTES VOCO ET QUAE PERIERE GEMO – „Pozivam žive i plačem za mrtvima“. Drugo zvono upozorava: DAEMONES EXPELLO, TEMPESTATES-QUE SERENO – „Imam moć istjerati demone i smiriti oluje“. Zvona odjekuju kroz ulice Cittadele, podsjećajući na stoljetnu povezanost vjere, obrane i života na otoku, dok unutrašnjost katedrale pruža trenutke tišine i kontemplacije, savršeno balansirajući povijesnu snagu zidine s duhovnom prisutnošću prostora.
S vrha Cittadelle pogled puca na sva gozitanska naselja koja se rasipaju preko zelenih brežuljaka: Xagħra, Nadur, Xewkija, Għarb, Għasri… Svako od njih, iako europsko, nosi snažno arapsko obilježje. Ulice su uske, nepravilne, često vijugave poput stazica u marokanskim medinama. Kuće su građene od toplog zlatnog vapnenca, s ravnim krovovima i drvenim balkonima koji podsjećaju na nekadašnju maursku arhitekturu. Prozori su mali i duboko uvučeni u zidove, kako bi štitili unutrašnjost od jake mediteranske vrućine i vjetrova. Takva se naselja gradila s jasno definiranim ciljem: utvrditi selo, zaštititi stanovnike od napada pirata i Osmanskog Carstva, te istovremeno pružiti hlad i sklonište od sunca. Uske ulice i raspored kuća stvarali su i sjenovite prolaze, smanjivali vrućinu, a visoke zidine i tvrđave osiguravale su sigurnost, stvarajući sklad između funkcionalnosti, obrane i svakodnevnog života u toplom mediteranskom okruženju.
Ovdje se osjeti da je Malta bila pod arapskom vlašću gotovo dvjesto godina – od 870. do 1091. – i da su ti utjecaji ostali u jeziku, u gastronomiji, u ritmu sela, ali posebno u arhitekturi. Čak i naziv Gozo potječe iz arapskog Għawdex, a današnji malteški jezik je mješavina arapskog, romanskog i anglosaksonskog.
Kad stojite na bedemima, gledate niz ta naselja koja obiluju kupolama crkava, poljima i suhozidima, imate osjećaj kao da gledate staru kartu Mediterana u kojoj je sve isprepleteno – Europa, Afrika i Bliski istok.
Nakon obilaska Cittadelle, put nas vodi prema sjevernoj obali otoka, prema mjestu Xwejnija koja otkrivaju posve drugo lice Goza – ribarsko, mirno, slano i stvarno.
Iz Viktorije se do Xwejnija stiže za deset minuta autobusom. I čim se približite obali, krajolik se mijenja: brda se smanjuju, otvaraju se glatke kamene ploče koje je more stoljećima oblikovalo u valovite oblike kakve ne možete vidjeti nigdje drugdje.
Ovdje se nalaze Xwejni solane, mreža od stotina malih bazena isklesanih u kamenu u kojima se sol skuplja više od tri stotine godina. Ručno. Na isti način kao nekada. Kad kupite vrećicu domaće morske soli, nosite kući komadić povijesti, sunca i mora.
Xwejni je tih, meditativan. Ovdje se more ne sluša – ovdje ga se osjeća.
Samo nekoliko minuta istočno, pješice ili autobusom, nalazi se Marsalforn, najveće ribarsko mjesto na Gozu. Za razliku od Xwejnija, Marsalforn je živahan, šaren, pun života. Brodice se lagano ljuljaju u luci, lokalci ujutro raspravljaju o ulovu, a navečer obala zamiriše na ribu s roštilja, bijelo vino i maslinovo ulje.
Ovdje gastronomija igra glavnu ulogu. Lampuki, aljotta, morske ježince, tjestenine s plodovima mora, tradicionalna gozitanska ftira – sve je jednostavno, sve je svježe, sve ima priču.
Dok sjedite uz more, čujete mješavinu jezika, vidite ribare kako krpaju mreže i osjećate da ste u mjestu koje živi u ritmu valova.
Nakon što vidite i povijesnu Cittadellu i ribarska sela, nakon što okusite sol, ribu, masline i lokalni sir gbejniet, počnete shvaćati da Gozo nije otok koji se obilazi – Gozo je otok koji se treba doživjeti.
To je mjesto na kojem se vrijeme povlači, napučeno arapskim ulicama, europskim crkvama i mediteranskom dušom.
Mjesto koje neprestano podsjeća:
Polako… ovdje se živi drugačije.
