Došla i ja malo do Crne Gore, i umjesto da te dočekaju neki fini domaćini, izvol’te ovako, izvol’te onako, ne, oni počeli odmah zapovijedati. Pa nemoj ovo, pa nemoj ono, pa ajde ovako, pa ajde onako! Ma mrzim ja zapovijedi bilo kakve vrste, ali šta ćeš kad si već tu moraš ih čuti.
Kad ono iznenadile me te njihove zapovjedi. Poučni neki ljudi ovi Crnogorci! Puni neke meni nepoznate životne filozofije i znanja, imaš ti što naučiti od njih. Kažu oni, “Ne radi, odmori, lezi, jedi, pij!” A ne, neću ih samo slušati, ovo moram i zapisati. Sve ove zapovijedi moram dobro usvojiti jer vrijedi prenositi „kulturne“ i „radne“ vrijednosti ovog naroda za koje sam sigurna da ih i „radoholičari“ veličaju, pa makar samo i u svoja četiri zida.
Ali vidi vraga ovi Crnogorci ne skrivaju svoju „veliku ljubav za radom“, svjesni su oni svog nacionalnog blaga koje se temelji na iskonskim ljudskim vrijednostima i užicima. Tako sam dolaskom u Crnu Goru moždane vijuge silom prilika morala “resetirati”.
Bože sačuvaj na tom putu predati svoje misli poslu ili obavezama koje si iz nekog sebi nepoznatog razloga naumio zadati jer crnogorski trenuci dozvoljavaju samo hedonizam, upijanje prirodnih i kulturnih ljepota, dokonost, ljenčarenje tj. strogu uravnoteženost tijela i duha. U tim uvjetima strogo je zabranjena bila kakva pomisao na rad i iz najmanje primisli mora biti izbačen.
Izgleda da sam se i sama u svega nekoliko dana predala tim zapovijedima jer Crnogorac kaže stani, ne radi, lezi, odmori, jedi… pa mislim se najbolje poslušati domaćina u njegovoj zemlji i ne opirati se. I vidi vraga, čim sam u sebi osvijestila prvu zapovijed, koju sam negdje po putu pokupila, a glasi Ako vidiš nekog da odmara, pomozi mu… poslušam i odmorim se… i obuze me neki čudan osjećaj mira i spokoja, a prema niskom radnom elanu izgleda da me drži već duže vrijeme.
Vidim to i po realizaciji ove priče inspirirane dubokoumnim „neradom“ i crnogorskim stilom i načinom života, koju sam odlučila napisati još za boravka u Crnoj Gori, ali dani su prolazili i ja sam se vratila svom domu, a želja da svoj nadnaravni doživljaj prenesem na papir došao je u sukob s mojim razumom jer mirna „crnogorska“ glava neće napore, pa ni one najmanje, makar samo iziskivali opis lijepo viđenog i proživljenog.
A onda mi je do mozga spontano dođe još jedna zapovijed Ako slučajno zaželiš radit, sjedni, pričekaj, viđećeš, proći će te…, ali ovaj put me nije prošlo i ovo lijepo crnogorsko iskustvo nadahnuto humorom i novim doživljajem želim podijeliti s vama i fotografijama ukazati na ovu lijepu zemlju, punu predivne prirode, stopljenu u plavetnilu mora i zelenilu gorja, samo s jednom željom da se jedno ovakvo putovanje što prije ponovi.
Hvala svim Crnogorcima koji su me nadahnuli da napišem ovaj članak i na prekrasnom doživljaju Crne Gore!
VAŽAN SAVJET!
Savjetujem vam dragi čitatelji da sve zapovjedi dobro i na vrijeme pročitate i proučite te u skladu s osobnim mogućnostima što češće i primjenjujete.
