Zadnje su zrake sunca obasjavale nebo i sunce se potpuno dalo moru. Lastovo će skoro utonuti u mrak i vedrim će se nebom razasuti zvijezde. Zapalit će se mliječni trag, a s njim i svjetla na tornjevima lastovskih svjetionika.
Sve je u redu – razmišlja Mladen, spuštajući se niz uske i strme skaline tornja, zadnji put tog dana. Nema razloga za brigu. Sve lijepo radi i svjetla će se na tornju svakog trena upaliti. Bit će ovo mirna noć. Pred zoru se očekuje kratkotrajno nevrijeme, ali prema najavi brzo će proći. Naizmjenično bljeskanje sa svjetionika Struga vidjet će se miljama daleko i preklapati s onima na Palagruži i Sušcu. Dugi trag svjetlosti vodit će mornare kroz željene morske rute, tjesnace i pomoći im da sigurno dođu do cilja.
Pred zoru su baš kako je i najavljeno otok prekrili teški, olujni oblaci potpuno zarobivši more. Vjetar je s otvorenog mora gonio val za valom, nemilo ih razbijajući o hridi rta Strug. Nebom se prolamala mukla grmljavinska tutnjava, a gromovi praćeni munjama u svojoj su bezglavoj jurnjavi nestajali tamo negdje duboko u moru na otvorenoj pučini. Padala je gusta kiša. Bio je potop! Promatrao je Mladen još jednom već dobro poznatu mu igru. Proći će! Nije ovo ni prva ni zadnja oluja koja je prošla ovdje. Bilo ih je bezbroj!
Grummmm, grummmm! Zaglušujuća grmljavina parala je nebo. Grom je opalio toliko blizu da je jačinom iznenadio i uvijek prisebnog svjetioničara. Sve je utonulo u mrkli mrak. Nigdje niti tračka svjetla! Pa je li moguće da je opalio u sami toranj svjetionika? – pitao se Mladen.
U jednom je trenutku svjetioničar Mladen Bartulović (62) osjetio svu silinu prirode koja se sručila na njegov svjetionik Struga. “Grom je udario u kulu svjetionika takvom silinom da je uništio sve instalacije. Rijetke su to pojave i događaju se u iznimno ekstremnim slučajevima jer i priroda ima svoje ćudi. Ponekad je jača od ljudskog znanja i sposobnosti.” Ali, Mladenu i njegovim kolegama pošlo je za rukom vratiti svjetleći trag sa svjetionika vrlo brzo, u manje od propisana 24 sata i omogućiti pomorcima da nastave sigurnu plovidbu u ovom djelu lastovskog akvatorija. Kaže svjetioničar “događa se, ali nije dobar osjećaj ostaviti moreplovce da plove bez svjetla na ruti. Ono im pokazuje put i daje osjećaj sigurnosti.” Po svim tim burama i neverama odvažno ga prati i supruga Anita, i evo na svjetioniku su već sedam godina.
Otvarao se tako i navikavao Mladen na prirodne zakonitosti otoka Lastova, a sve kako bi ispunio svoj san kojeg je počeo sanjati već kao mali dječak, a započeo ga ostvarivati tek u zrelim godinama. “Svjetlo svjetionika je uvijek treperilo u meni. Mlade sam godine proveo na Malom Drveniku u blizini Trogira. Taj mali otok, dio mora oko njega i Ploča na kojoj sam odgojen nikad mi nisu otišli iz srca.”
Impresioniran je bio pejzažem na Sušcu, pogotovo na Lastovu. Oaze su to ljudskom rukom netaknute prirodne ljepote. Gledajući te otoke, čini se kao da su izolirani komadići kopna slučajno bačeni u nepregledna morska bespuća. Kao da prkose, želeći poremetiti već uravnoteženo plavetnilo. “Ali, taj mali dio kopna tu je sa svrhom, da osnaži i napuni svakoga tko mu s poštovanjem pristupiti. Priroda je čudo, malo traži, a stostruko daje!” – kaže Mladen pomalo filozofski.
Svjetionik Struga uzdigao se nad surovom hridi visokoj 80 m, na južnoj strani otoka Lastova, na vrhu rta Strug. Veliku bijelu zgradu upotpunjava toranj visok 25 m. S njegovog vrha vidi se cijeli južno dalmatinski arhipelag. Otoci Palagruža, Sušac, Glavat, Mljet, poluotok Pelješac i dubrovačko primorje, a za vedrog vremena i 60 milja udaljena Italija, Puglia, Monte Gargano i otoci Tremiti. Tijekom noći, svjetionik reflektira svjetlo 104 m nad morem, a u boljim uvjetima vidljivost je i do 70 km.
Strma, morem i vremenom grubo obrađena litica uspinje se visoko prema svjetioniku. Na toj litici obitavaju sokolovi na samo njima poznatim mjestima. U stijenama grade gnijezda i podižu mlade. Slobodan let nad stijenom jedini je svjedok njihovog boravka u litici. Čovjekovom su oku ta skloništa skoro pa nevidljiva.
“U meni je tinjala čežnja da promijenim svoj život iz temelja. Vratio sam se prirodi, sebi, iskonu, tamo gdje sam oduvijek srcem i pripadao. Ta potpuna prepuštenost prirodi i sebi na otoku Lastovu daruje mi mir, neku čudnu bestežinsku opuštenost i osjećaj potpunog zadovoljstva.”
Svijet pod bistrim, tirkiznim morem u kojem Mladen redovito roni u slobodno vrijeme posebna je priča. Mnogo je puta promatrao igru predatora kako nemilosrdno ganjaju i razbijaju sakupljena jata sitne plave ribe. Plavorepa hrvatska tuna, dupini, igluni i druge veće ribe provode nepoštednu borbu, stalno sijući strah u svom okruženju. Gledati tu borbu života i smrti pod morem svakom je roniocu prizor koji ostaje duboko urezan u pamćenje. Pred njihovim očima pojavljuju se i drugi neviđeni prizori. Morsko dno je svijet različitosti. Na mjestima je prekriveno pijeskom i zeleno- smeđim morskim travama koje lelujaju u ritmu strujanja mora. Ovdje na Lastovu kao nigdje drugdje sve je puno djevičanskih vala i škrapa. U njima svoj zaklon nalaze ribe od kamena, murine, škarpine, ugori. To tirkizno more puno je i planktona koji u mraku svijetli poput krijesnica.
“U moru se isplivam s ribama. Kad tek skočim u more osjećam se kao uljez, ali nakon što s njima provedem neko vrijeme osjetim poriv u sebi da i sam postanem riba”- kroz smijeh će. Ta fizička lakoća tijela, osjećaj potpunog duševnog mira i ispunjenosti navodi ga da stalno zaranja i proučava taj podvodni svijet. Gosti koji pohode Lastovo traže jastoge i škarpine, ali “ja bi im svakako preporučio da probaju lampugu, škaram, papigaču te sitnu ribu, pirku, kanja, ušatu, oradu, kirnju, sapu, trlju.” To je prema njegovim riječima delikatesna riba, ma kako pripremljena bila, pečena na žaru, kuhana u vodi i začinjena maslinovim uljem ili kao brodet u umaku od domaćih pomidora.
S gradela je dopirao miris netom pečene ribe i golicao nepca, ali trebalo je poći dalje jer “jugo će” – kaže svjetioničar, a trebalo je još sjesti u drveni brodić i otploviti otok. Obići barem neke od 46 lastovskih otočića. Ponajprije otočić Mladine i jedinstvenu plažu Saplun s kojom se priroda zaigrala i podarila joj svjetlucavo bijeli pijesak. Taj pješčani raj dostupan je samo istraživačima, i to s morske strane, ponajviše razigranim sirenama i hrabrim moreplovcima.
Trebalo se popeti i na vrhove koji okružuju otok. Pogotovo onaj najviši – Hom (418 m) s kojeg se kažu lokalci “najbolje vidi Lastovo, istoimeno otočko naselje, potpuno skriveno u brdima, ali i cijeli otočni arhipelag.” Usputno samoniklo mediteransko bilje puno je aromatičnog mirisa kadulje, smilja, vrijeska. Svakim novim udahom sve se bolje čuti. Obogaćuje! Jednako kao i pogled na predivne boje zimzelene vegetacije alepskog bora i hrasta crnike iz čijih se krošnji nadaleko čuje posebna, skoro pa Beethoven-ovski skladana simfonija ptičjeg pjeva!