Romeo Mance (40) već dobro izmožden napornim i stresnim danom imao je na umu samo jedno. Kako se dočepati šume? Međutim, koliko god je želja bila jaka, razum je govorio da bi trebao ostati kod kuće. Gorski kotar, pa tako i Ravnu Goru već je obavila gusta magla, a počela je sipiti i lagana kišica. U okolnim šumama već sada nema dovoljno svjetla za fotolov, a kamoli za sat vremena. Međutim, Romeu osjećaj nije davao mira. Nešto ga je jako vuklo prema šumi. Moram u šumu! Taj zov prirode nikako nije želio, a ni mogao zatomiti. Idem, pa što bude!
Lagano, s noge na nogu put ga je uvlačio sve dublje u šumu. Skoro će potpuni mrak. Nema veze, malo ću sjesti na panj i prepustiti se tišini. Možda mi se u tom miru i pridruži koja šumska životinja – misli se.
Pomno prati i najmanji zvuk oko sebe. Nigdje nikoga. Osjeća samo svoj dah i otkucaje vlastitog srca. Ni jedne životinje u blizini. Vjerojatno su se negdje skrile, zaludu sam i dolazio po ovom vremenu – misli se. Unatoč hladnoći i vlazi koja mu se već dobrano zavukla u kosti odlučuje još malo sačekati. Fotoaparat je u rukama, spreman na okidanje i na najmanji pokret šumske zvijeri. Nije mu prvi put! Navikao je on već satima čekati da se životnja ukaže u njegovoj blizini kako bi je promatrao i fotografijom ovjekovječio.
Oko njega neuobičajena tišina, čak se ni ptice ne čuju. Baš neki čudan osjećaj! Kadli najednom šumu propara zavijenje krvoločnih zvijeri. Zaledio se! Vukovi! I to nekoliko njih u čoporu! Iako naviknut na prisustvo i promatranje divljih životinja oko sebe osjetio je kako ga podilazi jeza. Bila je to atmosfera iz horor filma. Sumrak, magla, lagana kiša, grobna tišina i zavijanje vukova. Trenutak kojeg čovjek teško može doživjeti. Malo će tko osim Romea i da stotinu života živi.
Sjedio je još nekoliko minuta na starom panju i osluškivao otkucaje svoga srca. Bio je zaleđen, ali ushićen. Upravo mu se desio trenutak života, kruna iščekivanja i promatranja divljih životinja. Kruna fotolova po gorskokotarskim šumama. Njegovo je nastojanje urodilo plodom! Vukovi su mu se “smilovali” i oglasili kada se najmanje nadao. Nije ih vidio, ali njihovo prisustvo i glasno zavijanje u skoro potpuno mračnoj šumi trajno će i duboko ostati zapisano u njemu.
“Doživio sam trenutak kojeg sam godinama iščekivao, zbog kojeg skoro svakodnevno odlazim u šumi, za kojeg sam živio” – radosno će i nastavlja: “Vuk slovi za vrlo krvoločnu i opasnu životinju, a u biti je vrlo plašljiv i izbjegava čovjeka, čak i kada je u čoporu.”
Susreti čovjeka i vuka su vrlo rijetki, a budući da vuk ima izrazito dobro razvijena osjetila, pogotovo njuh, udaljava se i prije potencijalnog susreta s čovjekom.
Mnogi se ljudi u prirodi uz vuka boje medvjeda, divljih svinja i risa, ali prema Romeovim riječima za to nemaju nikakvog razloga. “Medvjeđi napadi na ljude su iznimno rijetki”– kaže Romano i nastavlja: “Nedavno sam pročitao da je čovjek 400 puta više izložen udaru groma i smrti od njega negoli od napada medvjeda.”
Sve velike zvijeri u šumi imaju jako dobro razvijena osjetila. Čim nanjuše čovjeka u svojoj blizini, nastoje se što prije udaljiti tako da ih čovjek niti ne vidi. “Kada hodate šumom i bojite se divljih životinja, privlačite pažnju na sebe, šaljite im signale da ste tu. Naglas razgovarajte, zviždite, udarajte štapom o deblo. Bitno je raditi buku, ali ne pretjeranu kako se ne bi uznemiravali drugi stanovnici šume” – kaže Romeo znalački.
Ako uočite medvjeda prije no što je on primijetio vas, nemojte mu se približavati ili smetati na bilo koji način. Lagano se počnite udaljavati iz smjera iz kojeg ste došli. Dajte mu mogućnost da jednostavno otiđe od vas. Nikada ne bacajte kamenje niti bilo kakve predmete prema medvjedu jer se on tada osjeća ugrožen. Može neočekivano reagirati i djelovati u samoobrani pri čemu se povećava rizik njegove agresivne reakcije. Kada ljudi vide da se medvjed propinje na stražnje noge obično misle da zauzima agresivan stav i da se sprema za napad. Međutim, to je njegova poza za bolje razgledavanje okoline.
Izazivanje buke vrijedi za one posjetitelje u šumi koji se boje, a za Romea kao fotolovca, vrijede sasvim suprotna pravila. On mora biti što tiši i oprezniji u kretanju prirodom. Ne smije stvarati buku, mora biti miran i staložen kako bi se što više približio životinjama i napravio što bolju fotografiju.
“Snimiti kvalitetnu fotografiju životinje u prirodnom okruženju izgleda vrlo jednostavno, ali to nije lako. Iziskuje veliko znanje o fotografiji i o životnim navikama životinja. Strpljivost i spremnost na dugotrajno čekanje, jedan je od glavnih čimbenika uspješnog fotolova. Potrebno je poznavati teren po kojem se životinje kreću i obitavaju, njihove navike, tragove, biologiju. Slobodno mogu reći da svaki fotolovac mora biti i kvalitetan prirodoslovac” – znalački će Romeo.
Međutim, za fotolov nije samo potrebno znanje. Teren je često nepristupačan i vrlo težak za ophodnju, a i fotografska je oprema često teška. Stoga je Romeo pun kondicije i fizičke snage. Fotolov nije hobi za svakoga, ali ako netko ipak osjeća zov prirode i divljih zvijeri Romeo ima savjet:
“Treba biti strpljiv, smiren i ne očekivati mnogo od svakog izlaska na teren. Uz veliku dozu hrabrosti, posebice kod fotografiranja zvijeri treba biti i „malo lud“. Strah treba svesti na minimum, ali ipak mala doza straha mora postojati jer ona uvijek čovjeka drži na oprezu.”
Romeo u fotolov uvijek idem sam, kao vuk samotnjak. “Imam mir, idem gdje hoću i zadržim se koliko hoću.” Niti jedan izlazak u prirodu nije isti. Uvijek je nepredvidljivo, izazovno i zanimljivo. Nauči se nešto novo, dožive razne nadnaravne situacije, naiđe na nove životinjske tragove, zvukove, jazbinu, brlog. “I to je ono što me vuče da se stalno vraćam prirodi” – predano će Romeo i nastavlja:
“Ovo ljeto sam u dosta zabačenom dijelu šume pronašao gnijezdo sove jastrebače. Četiri dana zaredom sam dugo pješačio, provlačio se kroz zaraslo žbunje. Znojio, bio prašnjav i blatnjav, padao preko granja, višesatno sjedio u šatoru, bezuspješno fotografirao. Kada su fotografije napokon bile po mom guštu, sve sam probleme zaboravio. Nakon tako uspješnih dana zaboravim na nedaće i odmah počnem planirati novi fotolov.”
Pitaju ga ljudi kako mu se da, šta imam od toga? Šta će s tim fotografijama medvjeda, riseva, šta ima od toga da je slušao vukove? Međutim, Romeo najbolje životne vrijednosti mjeri prema doživljajima u prirodi i jačini emocija u sebi. “To je ljubav prema prirodi i fotografiji. Ne može se naučiti ili prenijeti. Taj nagon da boraviš u prirodi i provodiš dane u društvu divljih životinja ili imaš ili nemaš u sebi.”
Medvjedi su Romea već i sami počeli posjećivati. Dolaze oko promatračnice koju je nedavno podigao na posjedu svog punca. Dolazi nekoliko njih. Svaki je drugačiji, kako po izgledu tako i po ponašanju. Dok su jedni još uvijek jako plašljivi i bježe na svaki nepoznati zvuk, drugi su se već toliko navikli na njegovu prisutnost, pa može čak i razgovarati s njima. Dozvoljavaju mu nesmetano fotografiranje i to izvan promatračnice, na udaljenosti oko 5-10m. Ovakvo ponašanje i ovakav način fotografiranja dozvoljavaju mu isključivo kada je sam.
“Čim je netko sa mnom osjete, čak i ako stojimo u promatračnici s otvorenim prozorom. Sa mnom potpuno opušteni postaju oprezniji i nesigurni. Ne bježe, ali mi govorom tijela, nemirom i „brundanjem“ daju do znanja da nisam sam i da nije sve isto na što sam ih navikao. Prema medvjedima se treba odnositi s velikim poštovanjem, a ja ga uistinu imam jer ipak sam ja samo gost na njihovom terenu” – dijeli Romeo svoje iskustvo.”
Risa pak zbog malog broja njihove populacije i velike opreznosti, možete iznimno rijetko sresti, pa je pravi sretnik onaj tko ga vidi.
Boravak u dubokoj šumi rijetko ja kada idealan. Ljeti je jako vruće, u jesen napadaju komarci, zimi se teško kretati zbog snijega i vrlo je hladno. Rano dizanje vikendom, odlazak i dolazak iz šume po mrklom mraku iziskuje fizički i mentalni napor, ali i koncentraciju, strpljivost i smirenost da bi fotolov bio uspješan. Za postati dobar fotolovac nije dovoljno imati dobru opremu, već i mnogo ljubavi za to.
“Morate voljeti prirodu, živjeti u skladu s njom, njezinim zakonitostima i poštivati njezin svijet. Ako imate to nešto u sebi i volite prirodu, u fotolovu ćete sigurno uspjeti. Pokušajte jer doživljaji su nemjerljivi!”- za kraj nas poziva Romeo.
Priroda je zakon, zar ne? Poželjeli ste nakon ove priče i sami postati dio nje i uživati u promatranju divljih životinja, a ne znate gdje?
Krenete s Romeom, s njegove tek podignute promatračnice u Ravnoj Gori, a za dalje se nemojte misliti jer povest će vas instikt kojem se nećete lako moći othrvati kao ni Romeo.
Sretno!
