Danas ću zaroniti do 85 m dubine, ako bude trebalo i koji metar dublje – razmišljao je koraljar Mirko Milošević (61) hodajući prema svom brodu. Crveni koralji mi prolaze glavom. Hoću li u lov na koralje na stare ili da odem istražiti nove “pošte”? Ma danas ću prema Kornatima, pa na Zlarin, a ove ću dane obići Mažirinu i Žirje – odlučio je Mirko i okrenuo kormilo put Kornata.
Na južnoj strani Kornata teška bonaca, more je ka’ i ulje. Mir i tišina. Nigdje nikoga. U daljini samo pokoja jedrilica i zalutali galebov krik. Međutim, Mirko se ne obazire na vanjski svijet, u mislima je već na dnu mora, među koraljnim kolonijama.
Priprema se, oblači odjelo. Boce su na leđima, a sjekirica za pasom. Buć! Sigurni pokreti odnose ga u dubinu koja se iz sekunde u sekundu produbljava! 30 m – 40 m – 60 m – 80 m. I eto ga, spustio se nakon samo pet minuta na dubinu od 85 m, u mrkli mrak, okružen samo balonom svjetlosti baterijske lampe. Doplivao je među koralje koji se prostiru na nekoliko stotina metara kvadratnih. Neće ovaj, kao onaj prošli put na dubinu od 118 m, kada je oborio vlastiti rekord.
Pogledao je Mirko na ronilački kompjuter. Prati ga taj u milimetar dubine, ograničava mu vrijeme. Za branje koralja ima svega 15 minuta! Oprezan je do krajnjih granica jer svako prekoračenje, pa makar i milisekunde na toj dubini može biti kobno. Treba brzo ubrati najdeblje koraljne grane i početi izron koji će trajati dva i pol sata radi dekompresije tlaka.
Milošević je već navikao na prizore pod morem. Morsko tlo je šaroliko, prelijepo, ali i pomalo divlje. Prekrivaju ga koralji, spužve, morske trave i školjkaši, međusobno se boreći za svoje mjesto na morskom dnu. Koraljima su najveći neprijatelji školjkaši i spužve koje ih obrastaju, guše, onemogućavajući ih da se razvijaju. U većini slučajeva koralji rastu s južne strane stijena, u rupama gdje ih oplakuje more, donoseći im svojim gibanjem hranjive sastojke i planktone.
I evo ga. Izronio je! S kilo i pol koralja u mreži .
“Koralji su zaštićena vrsta i izlov je reguliran strogim zakonima Republike Hrvatske” – kaže, “a tako i treba biti radi zaštite podmorja i nas ronioca koji ih izlovljavamo. Koraljarstvo je najteži i najopasniji vid ronjenja. Znate koliko opasan kad naše živote ne žele osigurati ni osiguravateljske kuće “– objašnjava Mirko još namreškanog lica od mora.
Koralji su životinje, a ne biljke kako mnogi misle. Žive u zajednicama. Skelet im je građen od kalcijevog karbonata koji se taloži i raste, odižući koraljne grane od tla. Hrane se pomoću lovki koje izgledaju kao cvjetovi. Dok su lovke vani koraljana polja su bijela, tek po povlačenju postaju crvena. Grane za izlov odabiru se prema strukturi, veličini i propisanoj debljini, ne manjoj od 6-7 mm. Strogo se vodi računa o održivosti vrste. “Koraljne zajednice moraju ostati raznolike i produktivne i tijekom budućeg vremena, a za izradu nakita poželjni i prihvatljivi komadi koji se daju lijepo oblikovati i nositi – kaže Milošević i okreće brod prema Zlarinu, malom otoku u blizini Šibenika, od davnina poznat kao otok koralja.
Tamo u radnji na rivi njegov prijatelj Miro Bešker obrađuje, kida, brusi, buši i polira koralje, pretvarajući ih u jedinstvene komade poželjnog nakita. “Izrada ogrlica, narukvica, broševa, prstenja od koralja njegov je dugogodišnji posao i strast” – kaže. “Volim s njim porazgovarati o poslu i razmijeniti novitete. Iako je Zlarin poznat po tradiciji Miro Bešker (56) je zadnji majstor na otoku koji izrađuje nakit od izlovljenih koralja.”
Miro Bešker je kao i obično za svojim stolom – kaže mi Mirko gledajući u njegovom pravcu. Kupci ulaze u radnju, gledaju nakit, kupuju, izlaze, a da ih Bešker nije ni svjestan. Vidim zadubljen je u posao, dodiruje koralje, promatra ih. Vrti ih pod prstima, vjerojatno procjenjuje oblik i smišljaja kojem bi komadu nakita najbolje odgovarali. Dok je Bešker u kreativnoj ekstazi kupcima je na usluzi Kristin, njegova dugogodišnja suradnica.
Vidjevši nas na vratima nije mu preostalo ništa drugo nego se nakratko ostaviti posla i pridružiti čakulici o koraljima i izradi nakita.
“Izrada nakita delikatan je posao. Svaki se dodir s koraljem treba osjetiti. Kada izrađujem nakit od debljih djelova koralja u potpunom sam zenu jer se radi o komadima koji su skupi i cijenjeni. Fokusiran sam, stvaralački nastrojen i oprezan u izradi jer taj komad moram dovesti do vrhunskog izgleda i zaslužene vrijednosti. Kada radim s metalima, zlatom ili srebrom osjećam jednu energiju, a potpuno drugu kada radim s koraljima – uvlači nas Bešker u svoju koraljarsku priču.
Izazov mu je stvoriti još neviđeni komad nakita, prsten, broš, ogrlicu, staln u potrazi za novim nadahnućima. “Ponekad to nadahnuće pronađe mene, a nekad ja danima tražim njega” – kroz smijeh će. “Kada mi obrada ne ide od ruke sve ostavim i čekam trenutak inspiracije. Nekad sam i ljut. Ako se radi o metalu ponovo ga stavljam u vatru i rastapam, ako se radi o koralju ide na novo kidanje, brušenje i poliranje. Svaki komad ima svoju energiju, pa tako i koralj. Ako tog trenutka nismo u sinergiji bolje da se nakratko rastavimo, nego da se mučimo. To vam je isto kao i sa ženom” – kroz smijeh će Miro.
Ima trenutaka kada se Miro prepusti, radeći samo za sebe i svoje gušte. “To su umjetnički porivi i trenuci kada se nakit stvara skoro pa sam” – u šali će. “Ne, ne moraju to uvijek biti veliki komadi nakita, mogu biti i minijature. Sve ovisi o mom trenutnom raspoloženju i osjećajima. Tako funkcioniramo mi umjetnici, kod nas nema ni vremena, ni reda. Kada me inspiracija obuzme ja joj se prepuštam. Radi se o trenutku. Kada ga iskoristim, oživotvorim lijepi komad nakita, ako ne, ostane zatomljen u meni. Šteta ga je zatomiti jer u tom slučaju netko od ljubitelja lijepog nakita ostaje zakinut za lijep doživljaj.”
Dok radi nikad ne razmišlja hoće li taj komad nakita dobiti komercijalnu vrijednost. Samo stvara. “Koralj me navodi što da napravim od njega. Nastojim ga što više ostaviti u izvornom obliku. Ponekad već u fazi izrade imam viziju kako će taj komad u konačnici izgledati, ali ne uvijek. Ponekad me jednostavno vodi, pa ispadne što ispadne. To često bude i ono najbolje.” Kaže da u svojoj dugogodišnjoj karijeri nikad nije imao nezadovoljnog kupca, što mu je veliko zadovoljstvo i priznanje.
Mnoge stvari su mu danas rutina, ali nije uvijek bilo tako. Na početku je pred “obično” bušenje, brušenje i poliranje imao veliku tremu i strepnju da nešto ne uništi. Prevladao je to davno, ali danas traži nove izazove i kaže “što je posao bez adrenalina.”
Od sirovog koralja do lijepog komada nakita dug je put. Sirovi koralji se sortiraju po klasi, ovisno o tome za koji će se komad nakit koristiti. Svaki dio koraljne lepeze ima svoju namjenu. Komade koralja treba obraditi uz uvjet da ima što manje otpada kako bi se postigla što veća vrijednost. Miru nakon toliko godina rada i majstorskih diplome to i nije problem. Čim u ruke primi komad sirovog koralja zna gdje pripada, a estetski oblik prepušta trenutnoj umjetničkoj inspiraciji.
Oblikujući te male koraljne grančice “osjećam da mi kroz prste teće neka posebna energija i puni me zadovoljstvom. Po završetku dana jedva čekam da svane novi i da se nastavim družiti s tim zanimljivim morskim bićima.”
Maštao je Miro o svom zlatarsko-koraljarskom poslu već kao mlad. Pripremao se kaže, malo po malo, spontano, ne znajući gdje ga to vodi. Prepustio se, dopustivši svojoj umjetničkoj duši da luta. I posložilo se! Danas živi i radi ono što voli. “Veza između mene i mog nakita neraskidiva je. I kada odu iz radnje dio mene zauvijek ostaje zarobljen u njima.”
Mnogo posla treba odraditi da se dobije lijepi komad sjajnog nakita, čiste boje. Sirove koralje potrebno je očistiti, a grane pomoću malih cirkulara otkidati na komade. Svaki komad se brusi, oblikuje, buši i polira. Poliranje je najvažnija i najdugotrajnija faza koja traje i po nekoliko dana. “Kada se površina izglača do savršenstva dobije se ovaj visoki sjaj. Nema nikakve kemije, ni aditiva! Boje koralja su različite, u rasponu od 10 do 15 nijansi, od svijetle do tamno crvene.”
Miro Beške došao je na otok Zlarin prije dvadesetak godina. Posao je preuzeo od svog punca Vjekoslava Duhovića, tada vrsnog koraljara i poznatog splitskog zlatara. “Ovo je manufakturni posao i obično se radi obiteljski. Posao mi je u nasljeđe ostavio punac. Imao je povjerenja da ću nastaviti njegov put. Dajem sve od sebe i vjerujem da ga nisam i neću razočarati, što mi dokazuju i kupci koji po nakit dolaze sa svih strana svijeta.”
Miro je danas jedini majstor na otoku. Bilo je mnogo zainteresiranih, ali kada bi osvijestili koliko treba biti strpljiv i predan poslu brzo bi odustajali.
Međutim, Kristin se nije dala pokolebati. Već dvadeset godina prodaje koralje koje Miro izrađuje. Rođena je Zlarinka, a koraljima se kaže okitila čim se rodila. “Mi ovdje na otoku koralje baštinimo od svojih baka i majki. To su dragocjenosti koje se prenose s koljena na koljeno, dio su obiteljskog blaga. Ja sam privilegirana, pa i radim s njima.”
Mlade djevojke na Zlarinu s nestrpljenjem čekaju dan da dobiju nakit od koralja. Najčešće ga dobiju odmah po rođenju, za udaju ili neki drugi važniji životni događaj.
Prema otočkoj predaji koralji se poklanjaju dragim osobama za koje se želi da budu sretne. Sretna sam i ja što sam pričom mogla zaći do koraljnih kolonija na dnu mora i uživati u božanskom sjaju crvenih koralja.
