Došavši u Velu Luku, malo mjesto na zapadnom dijelu otoka Korčule, adrenalin je počeo rasti. Idemo na Proizd, mali otočić na kojem se nalaze rajske plaže okružene nestvarnom bojom tirkizno – plavog mora, od Vele Luke udaljen svega dvadesetak minuta brodske vožnje.
“Molim vas kad vozi brod za Proizd?”
“Za danas je gotovo, otišao je u 10.30 i vraća se u 17 h.”
“Što to znači, da se danas ne možemo iz Vela Luke prebaciti do otočića Proizd?” – upitala sam.
“Žao mi je, ali možete tek sutra u isto vrijeme.”
Trenutno su u glavi “sve lađe potonule” jer Proizd se morao vidjeti, osjetiti i doživjeti. Sanjala sam te plavo – tirkizne boje mora koje sam prethodno vidjela na fotografijama. I sad kad sam već došla na Korčulu, u Vela Luku, ne mogu do njega!
Srećom nisam bila sama pa sam odmah mogla podijeliti razočarenje koje me obuhvatio. Nisam morala dugo čekati da moje tri prijateljice progovore, znala sam da su u istom stanju kao i ja. Međutim, trenutni je šok lagano počeo popuštati, a misli se bistriti.
Idemo svaka na svoju stranu tražiti brodski prijevoz do Proizda, pa možda nešto i uspijemo organizirati. S obzirom na postsezonu u Vela Luci je sve već mirno, nema gužve. Poneki domaćin šeće pored mora, žena naplaćuje parking, a moreplovci nešto rade po svojim brodovima. Koga pitati? Možda bi nam moreplovci mogli pomoći i prebaciti nas do Proizda?
“Molim vas isplovljavate li?” – pita jedna od nas čovjeka s broda privezanog na rivi.
“Ne, zašto pitate?”
“Pa trebamo prijevoz do Proizda” – odgovara mu jedna od nas. “Žao mi je” – odgovara.
Otpada jedna od solucija. Tražimo dalje! Žena koja naplaćuje parking kaže, “Ma nećete uspjeti, nitko vam danas ne ide, ne isplati im se voziti samo vas četiri. Dođite sutra.”
“Ma koje sutra!” – odgovaramo. “Sutra imamo već novi plan i program.”
Idemo dalje! Tražimo Turističku zajednicu Vela Luka. Da vidimo mogu li nam oni pomoći?
Cura se stvarno zauzela, zavrtjela je nekoliko brojeva. Ma kakvi, otpada i taj plan. Preskupo je.
Ponovo se onako “razbucane” sastajemo na parkingu.
“Ma rekla sam vam da je danas to nemoguće organizirati, a i more vam se tamo već ohladilo – kaže nam gospođa s parking da bi nas utješila. Prati ona cijelo vrijeme pomno našu akciju koju smo s obzirom na broj ponovljenih riječi komodno mogle nazvati “Moramo na Proizd”.
Sve smo tu, dogovaramo se, kombiniramo. Imam još jednog jokera, idem ga nazvati, ako nam on ne pomogne, nitko neće. Poznaje on ribare ovdje u Vela Luci.
Vraćam se razočarana jer ni od njega pomoći. “Gdje je Miki?” – pitam.
“Nema je, ajmo je sačekat i idemo dalje.“ Pomirile smo se već da ćemo na Proizd tek dogodine.
“Ejjj cure, evo čujem da vam treba prijevoz do Proizda.”
Ivica Borovina vlasnik je obližnjeg restorana Nautika, ujedno i turističke agencije Tourist Info. Voljan nam je ustupiti brod sa skiperom i sačekati nas koliko bude trebalo.”
Veselje bez kraja! Idemo na Proizd!
Dočekao nas je momak na turbo brzom gumenjaku. Ploveći prema Proizdu, veloluška vala je brzo ostajala za nama. Svugdje se oko nas ljeskalo plavetno more koje su na mjestima krasili zelenilom optočeni otočići razbacani po pučini. Uživale smo, što od sreće da idemo na Proizd, što od krajolika koji su se pružali pred nama. Iako rujan već u punom zamahu, sunce je grijalo svom snagom. Sretne kao mala djeca već smo se vidjele kako se kupamo na ovom malom, nenaseljenom otočiću punom zelenila, kamenih, skoro bijelih klisura i oblutaka.
“Provozat ću vas oko cijelog otoka” – kaže nam Marko Borovina, naš skiper. “Sa sjeverne strane je nekoliko uvala koje morate vidjeti, pa vi odlučite na kojoj ćete se okupati.”
Dolazimo do prve uvale Batalo, najbliže Vela Luci. Predivna šljunčana plaža, u pozadini puna borovine i prirodnog hlada. Vozimo se dalje s nestrpljenjem iščekujući nove prizore. Sljedeća uvala je Veli bili bok. Vidimo mirnu plažu, po kojoj su kao rukom precizno razbacani bijeli obluci, ravne kamene klisure i gustu borovu šumu ponad nje.
Nad plažom je još jedno lijepo mjesto, namijenjeno zaljubljenima, mjesto za ljubljenje ili kissing spot. Podni mozaik s istaknutim stopalima muškarca i žene jednostavno zove da se stane na njega. Stoga kada se nađete na ovom mjestu, zastanite, čvrsto zagrlite i poljubite onoga koga volite. Sinergija prirode i ljubavi ima predivnu moć.
Pred nama se ubrzo otvara pogled i na uvalu Srednji bili bok. Čudo prirode, raj na zemlji! Kamene klisure, skoro mliječno bijele boje, padaju sve do mora, a u jednom malom uglu, na suncu se ljeska dio prekriven bijelim oblucima. Da to je to! Tu se želimo kupati!
“Nemojte žuriti, idemo još do uvale Donji bili bok – kaže nam Marko koji Proizd poznaje kao svoj džep jer napravio je on na stotine tura proteklih nekolikog godina u sklopu svog posla. Zna on već svaki kamen na njemu.
Dolazimo do uvale Donji bili bok. Ova je plaža označena kao FKK. Oni koji su se već naučili kupati na ovakvim plažama znaju da je to oznaka za nudističko kupanje. “Kako je sad sezona već pri kraju, nigdje nikoga nema” – kaže Marko, tako ako želite možete se i tamo okupati. “Cijela plaža može biti vaša.”
Međutim, izgleda da nije bio u pravu jer došavši bliže odmah smo uočili nekoliko ljudi kako razgaljeni uživaju na suncu. Lijepo ulegnuta plaža puna bijelih oblutaka slojevito je okružena naslaganim kamenim klisurama ponad kojih se proteže gusto zelenilo.
Međutim, odluka je već pala! Kupat ćemo se u uvali Srednji bili bok, ali da bi došli do nje, najprije se moramo iskrcati u pristanište Perna. Tu se nalazi i restoran koji je već zatvorio svoja vrata.
Put nas vodi kroz prirodno ugaženu zemljanu stazu. Svaki korak leprša jer zemlja je mekana, podatna i rado prihvaća naše prisustvo. Obavijeni smo hladom guste borove šume, koju nesebično nadopunjavaju i opojni mirisi niskog eteričnog bilja. Uživamo u mirisnoj gozbi. Svaki udah novi je doživljaj. Spoj zemlje, bilja, mora i sunca u bogatim nam naletima prolazi kroz tijelo. Trenutno ga čisteći od svakog umora, i onog tvrdokorno nataloženog u neko prošlo vrijeme. Izbacuje ga, balansira tijelo i duh. Umiruje, čini tijelo poletnim i lepršavim. Svaki korak dublje uronjen u to maleno otočko prostranstvo čine dušu zadovoljnijom, sretnijom i posebno zahvalnom na ovom trenutku, mogućnosti i doživljaju.
Drvene, lijepo izrezbarene oznake na borovim stablima pokazuju nam put prema uvalama – Veli, Srednji i Donji bili bok. Naravno, pratimo strelicu za Srednji bili bok koji nam je u oko upao već s mora.
Kad ono pred nama raj! Uvala još ljepša, zavodljivija i podatnija negoli s mora. Stijene i šljunak bijele se, ljeskaju na suncu i reflektiraju zvjezdice po tirkizno – plavom moru u stotine nijansi. S vrha pogled pada na potpuno glatku stijenu koja u jednom svom kraku uranja u more, a drugim, skoro okomitim dotiče šljunkom posuto tlo. Boje mora prelijevaju se kao na slikarskom platnu, kao da su naslikane kistom najmaštovitijeg slikara. Bijeli obluci daju mu bjelinu, pijesak tirkiz, a morska trava čisto, ali neko tajanstveno plavetnilo koje zove da se “utopiš” u njega.
More se nije ohladilo. Predivno je, taman toliko prohladno da uživaš u njegovom milovanju. Zove te, drži, ne dopuštajući da ga ostaviš i posvetiš se sunčevim zrakama koje s neba mame. More ili sunce? Zavode, svaki sa svoje strane! Ne znaš gdje bi, kome bi se prepustio da te miluje, u čijim bi ljepotama radije uživao? Dodir stopala o pravilene glatke oblutke iscjeljuje, mami da zalagneš i tijelom uroniš do dna, kotrljaš se po toj bistrini i ne prestaješ.
Prepustile smo se moru, valovima, pogledima na prolazeće jedrilice i bijele jedrenjake koji su se povremeno “šepurili” plavetnilom Jadranskog mora. Nitko drugi na vidiku. Samo sunce, šum povremenih valova, miris borovine i makije, poneka ptica u letu i mi.
Da, doživjele smo raj, ako je tako u njemu neće nam biti žao umrijeti. Otišle smo s ovog predivnog otočića u čvrstoj namjeri da se dogodine vratimo, već s početka sezone.
Predivan je odmor u rujnu. To je mjesec u kojem se možemo otvoriti, prepustiti sebi, prirodi i hedonizmu. Nema žurbe, gužve, a s tim ni straha da će nam netko u ovom rajskom vrtu omesti mir. Možda jedino poneki prirodni šum mora, krik galeba ili lagano lelujanje povjetarca. Svako će vas mjesto na ovom malenom otočiću prigrliti i biti samo vaše.
Samo treba pripaziti na turističku organizaciju mjesta u predsezoni i postsezoni. Nemojte se opustiti. Mi smo imale sreće! Naišle smo na dobre ljude, Ivicu i Marka Borovinu, ali s obzirom na doživljeno sigurna sam da ni vas nitko u ovom mjestu ne bi ostavio na cjedilu.
Hvala vam ljudi dragi od srca na ovom doživljaju.
Valjda je želja bila toliko jaka da se morala ispuniti i duša Proizdom napuniti.
