Kamen po kamen, greben po greben, korak po korak po snijegu, siparu, klizavom kamenjaru, zemlji, na red je došao i onaj toliko željeni doticaj s Mont Blanc – om, najvišim vrhom Alpa, na 4810 m nadmorske visine. U tom trenutku i nije bilo velike euforije, ali osjećaji su počeli navirati punom snagom kada su se misli sredile i srce umirilo. Sretni su oni koga te emocije preplave, a ovaj put taj divan osjećaj dotakao je Ivana Jozinovića (27), Slavena Grgića (54), Juru Rakuljića (29) i Zlatka Brkljača (27), planinare i planinarske vodiče Planinarskog kluba Gojzerice iz Splita.
Iz Žrnovnice, malog mjesta pokraj Splita četvorka se uputila u Chamonix (Francuska) najznačajniji alpinistički centar u svijetu koji se nalazi u samom podnožju Mont Blanc-a, s namjerom da ispenju taj drugi po veličini europski vrh, vrh vječitog snijega i leda. Poletni, puni pozitivne energije, odlučili su se za ovaj pothvat u želji da prošire svoje planinarsko znanje, preispitaju sebe, svoje fizičke i mentalne mogućnosti te osjete svu radost otkrivanja kako za ovaj tako i za neke nove izazove.
Kako kažu ideja se rodila u jednom kafiću i nije im trebalo mnogo za konkretan dogovor. Započele su organizacijske i financijske pripreme, najvažnije je bilo pripremiti planinarsku opremu, dereze, cepine, penjačke pojaseve, dobre gojzerice, rukavice, naočale i kacige bez koje se na uspon nije moglo. Trebalo je donekle usvojiti i teoretsko znanje o pothvatu, ali nisu se zanosili da će cijelo svoje znanje za put i ekspediciju “popiti” iz knjiga… svjesni da je to tek kap u moru u odnosu na ono što ih čeka na tom usponu.
Dolazak u Chamonix, počeo je rasvjetljavati ideju. Sami pogled na okolne vrhove izazivao je strahopoštovanje. Procijenili su da ih čeka, napor, staloženost, znoj i upornost…i bili su u pravu.
Slaven Grgić, dugogodišnji je planinar koji je već ispenjao i Kilimanjaro (5895 m), a za kojeg je i ovaj uspon jedno prelijepo životno i planinarsko iskustvo.
“Nije bilo jednostavno ispenjati ovaj vrh, ne toliko zbog fizičke i mentalne snage već zbog nedostatka kisika. Najgori dio puta bio mi je 200 m ispod doma Gouter (3817 m). Trebalo se prilagođavati, odnosno aklimatizirati jer su me počele napuštati umne i fizičke sposobnosti. Međutim, onaj osjećaj koji me preplavio kada sam se popeo na vrh bio je savršen. Preispitao sam svoje granice, uspio ih pomaknuti i još jednom pobijediti sebe. Neprocjenjiv je to osjećaj, a kada se taj osjećaj pomiješao i sa savršenstvom prirode imao sam osjećaj da sam u raju. Nakon ovog pothvata zadovoljan sam i ispunjen čovjek i već razmišljam o penjanju na Elbrus (5642 m), najveći vrh Europe ili pak na jedan od himalajskih vrhova”.
Vrlo sličnu priču ispričao nam je i Ivan Jozinović, mladi čovjek kojemu su priroda i planine u srce usađene rođenjem. Želja za istraživanjem planina odvela ga je na Mont Blanc, a prema sjaju u očima dok priča o ovom pothvatu izgledno je da će mu samo nebo biti granica.
“Ovo je moj prvi zahtjevniji vrh. Do tada sam planinario po hrvatskim planinama gdje sam stjecao iskustvo, vještine, znanje. Odlučili smo se za Mont Blanc jer je najbliži. Za druge, dalje uspone jednostavno nismo imali vremena i novca, a s obzirom i na iskustvo nije bilo pametno započinjati sa zahtjevnijim vrhovima. Tijekom cijelog putovanja bilo je pozitivne energije, uzbuđenja, ali i straha jer smo bili svjesni da se upuštamo u nešto nepoznato. Na početku uspona dolazi prva prepreka tzv. Kuloar smrti, jako strma udolina između dva niza stijena gdje treba prijeći uzak put, a ukoliko se dogodi pad završava se na stijenama ili u procjepu ledenjaka. Veliki rizik predstavlja i odron kamenja koji zbog kosine dobiva na ubrzanju i predstavlja opasnost za prolaznike, a nastaje uslijed porasta temperature. Sličnih je opasnosti bilo mnogo. Dogodilo se mnogo novih planinarskih momenata, trebalo je izdržati sve napore i izdržali smo, ponekad zajedno, a ponekad i odvojeno, ovisilo je o trenutnim željama, nastojali smo biti opušteni i otvoreni za nova istraživanja. Taj osjećaj slobode bio je neprocjenjiv, mogao sam se posvetiti sebi, svojim mislima, ali i svojim prijateljima. Ovo je odličan temelj za daljnje pothvate, sljedeće ljeto planiram Elbrus (5642 m), najveći vrh Europe”.
Svaki čovjek kad se nađe na tako zahtjevnom usponu, a s obzirom na individualnu spremnost i zahtjevnost uspona pita se što to njemu treba, pa tako i Jure Rakuljić (29) koji se planinarenjem počeo ozbiljnije baviti prije dvije godine kada je postao član Planinarskog kluba Gojzerice u Splitu.
“Popeo sam se na Mont Blanc i jako sam sretan zbog toga. Jedan od motiva bio je da vidim kako će mi tijelo reagirati na toj visini i u kom vremenskom periodu ću se uspjeti aklimatizirati jer postoje i neka genetska ograničenja na koja se ne može utjecati. Bilo je trenutaka kada je bilo naporno, stresno, ponekad i pomalo nervozno, ali sve smo to uspješno prevladavali. Dom Gouter (3817 m) u kojem smo boravili udaljen je pet sati hoda od samog vrha, a Slaven i ja hodočastili smo mu dva dana za redom. Nakon što smo prošli Kuloar smrti kojeg je Ivan već spomenuo nastaju veći problemi. Bilo je potrebno prijeći gotovo vertikalni put od nepravilno razbacanih velikih kamenih gromada i uspeti se s 3167 m na 3817 m, a pritom su nam problem predstavljale i dereze koje su proklazivale po kamenim blokovima. Kada sam došao na vrh nisam bio euforičan, bilo mi je hladno i nisam se imao kad prije vratiti u kamp. Želio bih otići na vrh Veliki Zub koji se također nalazi u blizini Chamonix-a, ali taj uspon je tehnički mnogo zahtjevniji i za to se trebam dobro i na vrijeme pripremiti”.
Zlatko Brkljač također je Žrnovčanin, ponosan na svoje korijene i ognjište pod Mosorom koji ga je i naveo da se divi i zavoli prirodne ljepote i planine. Ozbiljnije istraživanje započeo je u francuskom Chamonix-u koje je zaokružio usponom na Mont Blanc tijekom kojeg je osvijestio svoje mogućnosti, reakcije, ponašanje u nepoznatim uvjetima i zadovoljan je kaže:
“Prvi put sam boravio u ovom dijelu Europe. Zanimalo me kako ću se snaći i ponašati u nepoznatim i izvanrednim uvjetima. Kad sam počeo s penjanjem na Mont Blanc tehnički sam bio neiskusan, ali nisam imao prostora za grešku, svjestan da je hod po planinskim grebenima jako strm, opasan i da bi me i najmanja greška mogla skupo stajati. Bila je to izvanredna prilika da iskusim nešto novo, otkrijem nove mogućnosti, razbijem granice i promijenim mišljenje o sebi. Bio sam sretan kad sam se popeo na vrh, ali sam osjetio i neko olakšanje jer trebalo je ispenjati mnogo okolnih vrhova prije dolaska na onaj glavni – Mont Blanc, a vjerujte bilo ih je dosta i pitao sam se ima li im kraja, ali kada smo se popeli imali smo što vidjeti, pogled od milijun dolara, neprocjenjivo. Prezadovoljan sam kako sam odradio ovu turu. Sljedeći moj plan? Idem dalje uzbrdo!”
Kada se krećeš u planinarskim krugovima čuješ razne priče, poželiš i sam postati dio tog ambijenta, izazova, okusiti taj adrenalin… Tehnički, fizički i mentalno jest zahtjevno, ali se taj napor podvuče pod kožu i ne popušta. Ovi momci kažu da čestitaju svima onima koji su prošli isti put jer za uspon treba neviđena samokontrola, snaga i upornosti.
Momci neka vam je sretno na novim pothvatima jer u životu je najvažnije slijediti svoje snove i imati ih hrabrosti pretvoriti u stvarnost, a što je tako magično u toj planini, dragi čitatelji, možete istražiti i sami!
