Nad dolinom Neretve nadvili su se teški oblaci. Počela je kiša, lagano, a potom sve jače. Pljusak! Iza zatvorenih vrata vlada panika, moli se, u pomoć prizivaju sveci. Znaju Neretvani dobro što znači kada u ovo doba godine pada kiša. Opći potop koji će dodatno natopiti močvaru, odnijeti i ono malo ljetine i uništiti vinograde. Bit će to još jedna godina bez prinosa i jematve. Još jedna godina gladi i oskudice!
“Mate, ne mogu ni naprijed, ni natrag. Pomozite mi pogurati lađu da se izvučem iz blata – vikao je Ante dolinom tražeći pomoć od brata. Brže bolje se oko njega okupilo nekoliko mršavih, ali snažnih muškaraca koji su gurnuli lađu i izvukli je iz kaljuže, omogućivši Anti da nastavi svoj put.
Vodili su stari majstori računa pri gradnji da lađa plovi po vodi, ali i da se izgura iz blata kada zatreba, prilagođavajući joj dno i kolumbu uvjetima močvare.
I tako su se Neretvani s poplavljenim močvarama borili sve do 1950. kada je započela melioracija močvare, kopanje kanala i stvaranje plodnog poljoprivrednog tla.
U današnje vrijeme plovidba kanalom je mnogo udobnija i sigurnija o čemu svjedoči i jedna stoljetna lađa. Nosi ona pod svojim rebrima i to teško vrijeme, kada je močvara plivala pod vodom, a morala se preploviti jer drugog načina za Neretvane nije bilo. A ne da se ona!
I danas je krenula u plovidbu kanalom, iz Opuzena prema Metkoviću, na turističku turu. Ugostila je posjetitelje iz različitih dijelova svijeta u želji da im pokaže ljepotu ovog kraja. Pomno i dalje bilježeći trenutke kako bi ih u nekim novim jutrima prepričavala nepoznatim, ali uvijek dobrodošlim ljudima. Onako kako je i započela 1907. kada je iz Kleka krenula na svoju prvu plovidbu dolinom nakon sedam godina izgradnje. Naradila se ona, svemu svjedočila i svega se nagledala.
Sretna je danas ova mala lađa jer je već godinama sa sedam drugih, mnogo mlađahnijih lađa u posjedu Pave Jerkovića, vlasnika restorana Neretvanska kuća i hotela Villa Neretva.
“Lađa na kojoj sada plovimo je najstarija. Konstrukcija i drvo isti su kao i pred stotinu godina. Samo sam je malo prilagodio mojim gostima, postavio klupice da imaju gdje sjesti i krovište da ih zaštiti od sunca” – kaže Pavo Jerković.
Pavo je turistički mag neretvanske doline, čovjek neiscrpne energije, moćni znalac i ljubitelj svoje doline te kreator nezaboravnih doživljaja zbog čijih lađa, tople dobrodošlice, branja mandarina, zabave i ukusne domaće hrane u dolinu dolaze ljudi iz cijelog svijeta. Zanesenjak koji sa strašću zalazi u povijest svog kraja, priča o životu svojih predaka i lađama koje od davnina život znače u ovoj neretvanskoj dolini.
“Ljudi su u neretvanskoj dolini živjeli van dotoka civilizacija. Lađa im je bila prozor u svijet. Trebalo je preploviti kanal, prebaciti teret, doći do liječnika, svećenika, a imali su samo jedro, veslo i lađu. Mladenci su se na njoj vjenčavali, djeca rađala i ljudi sprovodili. Radovalo se, pjevalo i plakalo na njoj. Lađa je uz trupicu održala neretvanskog čovjeka u njegovom kraju.”
Život starih Neretvana nije bio lagan! Prema Pavinim riječima bili su to razumni, oštroumni, pravedni i vrijedni ljudi koji su močvarno područje teškom mukom pretvarali u plodno tlo, radeći gredice u koje su sadili pokoji trs i raštiku. “Teško se, ali skladno živjelo” – kaže Pavo te nekako sa sjetom nastavlja: “Obitelj se čuvala, a ljudi poštovali. Pružena ruka vrijedila je više negoli danas ijedan pečat i potpis. Naravno, bilo je i svađa, ali mudrost bi u ime mira uvijek prevladala. Teško su otkrivali probleme, ponosno ih držeći za sebe.”
Međutim danas dani u dolini nisu više tako teški. Prolaze u zanosu, glazbi, smijehu i veselju. Pogotovo kada ih Pavo organizira za svoje goste koji dolaze da im neretvanska dolina, lađe i lađari uljepšaju dan i stvore doživljaj, da ga prožive kako do tada nikada nisu.
“Svaki je lađar na lađi glavni informator i predstavnik svoje doline. Neizmjerno sam svakome od njih zahvalan na želji da što bolje predstavi našu dolinu i što već 25 godina ideje zajedno pretvaramo u stvarnost” – kaže Pavo, ponosan na svoj tim ljudi.
Dočekuju oni goste svakodnevno. Voze ih po mirnoj vodenoj površini koju poremeti tek poneki valić izazvan od lađe iz suprotnog smjera, natovarene mandarinama.
“Pomalo, pomalo, smanji gas, daj se desno. Pusti ljude neka prođu, prekrcani su mandarinama – kaže Pavo svom lađaru, više iz poštovanja prema beračima negoli iz potrebe. “Ljudi su po poljima, beru mandarine, tovare ih na lađe i vode prema odredištu. Moramo im olakšati koliko god možemo.”
Mašu ljudi s obje lađe, smiješe se i pozdravljaju. Nakon nekoliko metara lađe se razdvajaju, svaka u svom pravcu kreće, jedna s mandarinama na otkup, a druga s gostima u obilazak doline. Bez obzira na različite poslove u zraku se čute dobre vibracije i duboka povezanost među neretvanskim ljudima. Njihove lađe, ma koliko ih bilo i što radile duboko ih spajaju, nikad ne razdvajaju.
“Sretan sam što su i moji Neretvani dio ove moje turističke priče. Umorni su nakon dugog dana i berbe u polju, ali to ih ne priječi da našim gostima kao pravi domaćini zažele dobrodošlicu mahanjem i osmjehom, a nerijetko i poklonjenim gajbama voća, jagoda, mandarina ili lubenica teških i 25 kila.”
Čude se gosti kada dobiju voće na poklon. Međutim, ta gesta kod Pave izaziva ponos jer njome Neretvani iskazuju domaćinsku dobrodošlicu i srdačnost, čestito srce neretvanskog težaka, kao i poštivanje njega i njegovih truda.
“To je mala gesta, ali svakom gostu radost jer on u svojoj zemlji tako nešto teško da bi doživio. Svaki gost koji ovdje dođe plati uslugu, ali morate mu dati sebe, osmijeh, dušu i srce jer ako toga nema ništa mu niste dali. Ljudima stvara neizmjeran osjećaj radosti, stvara doživljaj, ostaju nezaboravna sjećanja” – mudro objašnjava Pavo dok lađa pomalo grabi prema Neretvanskoj kući u kojoj se za goste već pripremaju domaći specijaliteti.
Na lađi je posebna atmosfera. Uživaju gosti u svemu, plavetnilu nebeske svjetlosti, pjesmi raspjevanih pjevača, rascvalim bijelim lopočima i žutim lokvanjima razasutim po čistoj i mirnoj vodi. Njihovom oduševljenju nema kraja. Osluškuju se zvukove iz obližnjeg šaša, gledaju ptice kako lete po dolini, lepetaju krilima i u lelujavom letu razgrću šaš tražeći svoja sigurna skrovišta.
“Mi ovdje organiziramo foto safari. Napravili smo i promatračnicu za ptice. Osim brojnih gostiju dolaze ornitolozi i prirodoslovci, promatraju ptice u njihovom staništu, uče, fotografiraju i prepuštaju se prirodi. Neprocjenjiv je doživljaj ovdje boraviti, slušati zvukove iz prirode, vodu koja lagano otječe, šaš koji leluja i žabe koje krekeću.”
I tako u priči plovimo dalje, kadli se najednom lađa zabija u šaš, ali nekako glatko, jednostavno. Slijede je i druge lađe. Nema panike, nema straha! Znači, sve je u najboljem redu! Ali zašto smo stali?
Kad ono samo korak dalje kroz šaš zelene se stabla puna dozrelih mandarina. Idemo u berbu! Koji doživljaj! Naravno treba ubrati najljepše mandarine, “ali koje su to”? – pitaju gosti Pavu. “Muškarci kažu da je to uvijek ona sljedeća” – kroz smijeh ih podučava Pavo, a potom u malo ozbiljnijem tonu nastavlja: “Birajte one koje su zrele, zaokrenite je i naglo otrgnite.”
I eto nas, nakon branja i plovidbe, i do Neretvanske kuće. Velikog i lijepo uređenog zdanja, smještenog uz sami kanal. Dolaze lađe jedna za drugom, privezuju se. Domaćini pozdravljaju, a pjesma harmonikaša čuje se sve jače. Dobrodošlica je na visini, a osjećaj kao da si došao kući nakon dugog izbivanja.
“Dobrodošli u Neretvansku kuću” – čuje se veseo, domaćinski glas. Ubrzo se jelo, a nakon toga i plesalo. U zanosu pjesme i plesa Neretvanska kuća je dobila još jednog kralja i kraljicu.
“Želio sam u mojoj Neretvi napraviti nešto posebno. Putovao sam i gledao po svijetu kako to drugi rade. U Miami sam vidio Indijanca koji otvara usta i polumrtvog krokodila radi kojeg nisam smio ni prst staviti u vodu. To oni zovu foto safari na vodi. Odmah sam taj doživljaj povezao sa svojom dolinom, lađama i rijekom iz koje ne vreba strah od krokodila te čistom vodom koja se može piti.”
S početkom projekta, te 96’ godine, sumještani su Pavu gledali kao da je poludio. Čudili se, snebivali. “Ma kakav foto safari? Što je to? Ma tko će ti doći ploviti lađama po Neretvi?” – bila su to učestala pitanja koja je bio prisiljen slušati.
Morao je jednom prilikom u selo Zažablje gdje je sreo jednu radoznalu baku koja je već nešto načula o njegovom projektu, pa mu brže – bolje prišla da joj ne pobjegne i upitala:
“Štaš’ ti sinko to napraviti na Neretvi?”
“Baba, vozit ću goste lađama po Neretvi.”
“Ma ajde sinko, ko bi ti uša u tu krovinu (misleći pritom na lađu) i njome plovija?”- snebiva se baka u čudu, prekorno gledajući Pavu.
“Turisti” – kaže Pavo, platit će oni to.
“Još da ti i plate? Ma ti si sinko lud! Mi smo jedva čekali da izađemo iz te krovine, a ti bi u njima turiste voza i još da ti plate.”
Nije se Pavo dao smesti! Nastavio je slijedio svoj dječački san kojeg danas vrlo intenzivno živi. U svojim je snovima sanjao da Neretvom u lađama provede petstotinjak ljudi na godinu, a to danas ostvari za dan i pol, a sve kaže zahvaljujući vrijednoj ostavštini svojih predaka na koju se mogao osloniti i čije plodove rada danas ubire.
“Lađe su se prije 100 -200 godina drugačije radile. Bio je to dugotrajan, ali vrlo znalački vođen proces o čemu svjedoči i vijek ove lađe. Prije izgradnje drvo se pomno biralo, dugotrajno namakalo u moru ili u rijeci Neretvi, a potom bi se sušilo na buri da drvo očvrsne i vijek lađe bude što dugotrajniji.”
Krajem 90’ u Neretvi je bilo dvadesetak očuvanih lađa, a danas ih ima preko stotinu. Nagradilo ih se proteklih desetljeća, a 35 ih se koristi samo u sportske svrhe. Svake se godine održava i maraton lađa za čiji je početak i organizaciju zaslužan i Pavo.
“Što srcu može biti milije i ljepše nego kad nakon nekoliko godina ponovo sretneš čovjeka u nekim sasvim drugačijim okolnostima, a on odmah počne s oduševljenjem pričati o našoj dolini. Srdačnim ljudima, lađama, izvanrednoj hrani, dobroj zabavi, najsočnijim i najslađim mandarinama za čijim okusom nastavlja tragati po trgovinama širom svijeta. “Pa srce mi je tada kao kuća!”- radosno će Pavo pred kraj razgovora.
Neretva je Pavi vječna inspiracija, koja ga nosi i ne da mu mira. “Svake noći razmišljam šta još napraviti, a da se u mojoj dolini još nije dogodilo? Koji doživljaj mojim gostima još mogu prirediti?”
Možda vi dragi čitatelji imate ideju? Prišapnite mu jer svaka je vaša želja njemu zapovijed!
“Kad god došli, dobrodošli u ovu zlatnim suncem obasjanu neretvansku dolinu”- poručuju vam žitelji ovog prelijepog hrvatskog kraja.
