Penje se Via ferrata Omiš – Fortica! Korak po korak, polako, pažljivo. Tražimo uporište u svakoj, iole pitomijoj stijeni. Prsti vrludaju, istražuju, traže sigurno hvatište. Svaki novi trzaj i odbačaj tijela traži novi korak i vodi za koji metar više. Napredujemo polako jer niti jedna planina, pa tako ni Omiška Dinara ponad Omiša ne podnosi brzopletost. Traži posvećenost, poštovanje, prepuštanje i ono najvažnije, vjeru u sebe.
Klik! Klik! Kaćimo karabinere o ispruženu čeličnu sajlu. Dva za svaki slučaj, da nas barem jedan zadrži nad stijenom u slučaju pada ili nezgode. Uz svaki smo novi zvuk zatvaranja karabinera sigurniji i opušteniji. Postajemo dio ovog velebnog planinarskog puta na Omiškoj Dinari kojeg bi bilo gotovo nemoguće proći bez kačenja za čeličnu sajlu i ferata kompleta na nama, pojasa, karabinera i kacige na glavi.
Omiška Dinara je jedna od onih planina koja izaziva pozor, divljenje i znatiželju. Međutim, na trenutak treba i predahnuti od penjanja. Odmaknuti pogled od kamenih gromada, sajle i karabinera. Zastajemo. Okrećemo se oko sebe. Kad tu, imamo što i vidjeti! Toliko ljepote da nam od krajolika zastaje dah.
Pred nama se u svoj svojoj ljepoti našao mali, dalmatinski grad Omiš, bogato plavetnilo Jadranskog mora sa srednjedalmatinskim otocima kao i rijeka Cetina koja se nakon vijugavog valjanja kanjonom ulijeva u more. Priroda se ovdje uistinu poigrala i ovaj kraj bogato darovala svim mogućim prirodnim ljepotama i cijelim spektrom nesvakidašnjih boja.
“Koji je ovo užitak! Stojim ovdje i osjećam da mi duša s Cetinom plovi, da lebdim nebeskim plavetnilom i ronim morskim bespućima. Kako je dobar osjećaj istovremeno uživati u svim prirodnim elementima, zraku, zemlji i vodi!” – kaže Koko, jedini muški član ove naše male penjačke ekipe.
Danijela Via ferratu Omiš penje po tko zna koji put. U svom je posebnom raspoloženju, potpuno zanesena. “Ovo me mjesto svaki put ponovo očara. Pogled s ferrate prema Omišu je nestvarni dar prirode, a tek stijene po kojima hodamo. Uvijek su nas spremne prihvatiti i odnijeti dalje u planinske visine.”
Penjanje ferrate nad sjevernim dijelom planine malo je zahtjevnije. Potreban je tu malo veći iskorak sa stijena na čelične stopice, ali sve je to izazov kojeg treba savladati. Iz ove perspektive rub kanjona izgleda pomalo zastrašujuće, intigantno, a opet prelijepo jer oblaci igraju svoju igru stalno mijenjajući boje rijeke i mora.
“Svaki put ovu planinu drugačije doživim. Ovisno o vremenskim prilikama boje neba, mora i rijeke su drugačije, ponekad tamne ponekad svijetle, ali mi uvijek jednako dušu napune” – kaže Marija, četvrta članica ove naše male ekipe.
Pogled na Omiš, mali urbani dragulj, smješten podno planine, tik do mora, trenutno nas vraća u prošlost. U 12. i 13. stoljeću bio je poznat kao jedan od najjačih gusarskih utvrda. Omiški gusari bili su vladari mora od Splita do Dubrovnika i na tom su dijelu Jadrana vodili stalne bitke, napadali papinske galije i trgovački brodove. Tražili od njih plaćanje danka za miran prolaz, zbog čega su često izbijali i ratovi. Gusarski duh i danas je prisutan u nizu okolnih tvrđava, pogotovo Mirabelli i Fortici prema kojoj nas vodi i ova ferrata koju penjemo.
Nastavljamo penjati, slijediti jedni druge. Noga za nogom, ruka za rukom. Na jednom dijelu zastajemo, hvatamo zrak, opuštamo mišiće. Ponovo uživamo u nestvarnom pogledu. Druge su dalmatinske ferrate poput Peruna, Kozjaka, Hvara također zanimljive, ali dok se penjemo po ovom hrbatu vidici se izmjenjuju i rijetko se s kojim može mjeriti.
Kad netko pita kakav je osjećaj penjati Via ferratu, onda zastaneš i u prvi tren ne znaš što bi odgovorio. “Možeš reći divan je to osjećaj, ali intenzitet osjećaja i smisao je mnogo dublji. Istina, teško je opisiv riječima” – kaže Marija i nastavlja: “Samo mogu kazati probaj što prije i znat ćeš što je osjećaj. Ja osobno osjećam da život živim punim plućima. Na planini ćutim neizmjernu radost, bezgraničnu ljubav prema prirodi i ljudima, razvijam samopozdanje i samodisciplinu” – Marija će, ne mogavši odoljeti, a da nam svoje osjećaje ne prenese do u tančine.
“Svaki put kad krenem na ferratu u meni sve titra i vibrira od dragosti. Uživam u pogledu, penjaju, imam osjećaj da na svijetu ništa ne postoji osim mene i te stijene, da sam slobodana poput ptice, da mogu letjeti, da mogu sve. Nema nikakvih fizičkih ni mentalnih zapreka u mom tijelu i glavi.”
Na planini ništa ne smeta, ni sunce, ni vjetar, ni oblaci. Dok penješ ferratu u sebi osjećaš samo neku nadnaravnu snagu. Dok ne probaš stalno si u rascjepu sam sa sobom, sa stotinu pitanja i sumnji u glavi. Kako ću ja to? Ne mogu ja to! Pa, ipak imam i godina. A onda kad kreneš sve zablude nestaju. Ma koje godine! Svijet je moj! Adrenalin gura. Ne dođeš niti do vrha, a već s društvom dogovaraš nove izazove.
Ovisnost je to koja kada te obuzme, ne pušta. Najteže je za vremenski ružnih dana ili kada u planinu ne možeš zbog drugih obveza, a znaš koliko te ljepote, planina i prirode čeka. Kad je lijepo vrijeme više nije važno gdje ćeš, samo je važno da se ide.
Kada prvi put kreneš penjati ferratu sve je nepoznato. Moraš paziti, ali dobro je što su u pratnji ljudi koji su to već prošli, u koje se ima povjerenja. Slijediš ih do te mjere kako i gdje staviti nogu u stijeni, gdje se uhvatiti rukama. Ima malo napetosti, u pojedinim trenucima i straha od visine. Međutim, što više puta penješ imaš osjećaj kao da si srastao sa stijenom. Penješ, osiguran si pojasom i s dva karabinerima, duplo zakačen za sajlu. Siguran si! Slobodno se krećeš i okrećeš oko sebe. S planinskih visina uživaš u nadnaravnim pogledima koji se pružaju pred tobom.
“S obzirom na stalan uspon fizički se umaramo, ali nam duša odmara. Znamo već gdje nema truda, nema ni zadovoljstva” – pomalo će filozofski Koko i savjetuje: “Savjetujem svima da pokušaju, da se potrude. Naravno treba imat kondicije, ali i malo avanturističkog duha u sebi. Godine nisu važne, mogu i oni malo stariji koji se drže teorije da su godine samo broj. Oni koji rivu mogu prijeći bez zastajkivanja i preskočiti s jedne stijene na drugu.”
I eto nas na vrh Omiške Dinare, do tvrđave Fortica. Pomalo umorni, ali sretni jer nas Fortica obilato dariva pogledom na Jadransko more i otoke Brač, Hvar i Šoltu. Postaje nam jasno zašto je Omiš tijekom povijesti ostao nepokoren unatoč velikim bitkama. Čuvan sa čvrstih bedema Fortice i okolnih tvrđava neprijatelju se nije bilo lako približiti. Stražari bi ih dovoljno brzo uočavali i odbijali. Plan gusara je bio i mnogo rigorozniji u slučaju da im neprijatelj priđe dovoljno blizu. Bili su spremni s tvrđave na grad baciti velike kamene gromade da se obrane. Srećom, gusari ni u jednoj akcij nisu bili primorani taj plan provesti u djelo tako da omiške kuće i trgovi starog vremena i danas krase stari dio grada.
Došlo je vrijeme za spuštanje. Hoćemo li s Fortice put grada sa sjeverne ili južne strane? Odlučujemo se za put s južne strane s koje je spust mnogo jednostavniji i ugodniji, a zalazak sunca veličanstven. Sjeverna strana je pod šumom, malo kraća od južne, ali mnogo strmija, na djelove i prezahtjevna za hodanje.
Spuštajući se stotinjak metara uskim puteljkom nailazimo na tabelu Staro selo – Omiš, odnosno raskrižje puteva. Jedan put vodi prema Omišu, a drugi prema predjelu Izvor gdje se nalazi i planinarska kuća – Luda kuća. “Cijela staza do Lude kuće je markirana, tako da do nje s Fortice nije problem doći” – objašnjava nam Koko usput i nastavlja iznositi zanimljive informacije. “U dogovoru s PD Imber u njoj može prespavati petnaestak ljudi. Stotinjak metara ispod Lude kuće nalazi se još jedna lijepa kućica koju planinari zbog bajkovitog izgleda zovu Ivica I Marica. Sastoji se od ložišta na otvorenom dijelu i male špilje uvučene u kamenu. U slučaju potrebe u njoj se može i prespavati.”
S Fortice do Lude kuće potrebno je oko 2 sata hoda. Jednim dijelom staza je prekrivena šumom, a može se i preko hrbata, ali ako je vruće naravno da je bolje ići šumom. Uspon kroz šumu je prekrasan. U proljeće je puno cvijeća, a u jesen gljiva. Markacija od Lude kuće vodi dalje preko stijena, do vrha, pa prema Makarskoj. S tog dijela pogled puca na nebesko i morsko plavetnilo te srednjodalmatinske otoke.
Mi ovaj put idemo prema Omišu, ali s dobro upamćenim informacijama. Sigurni smo da nam je sljedeći cilj Luda kuća, a svima vama koji još niste ispenjali Via ferratu Omiš želimo da je što prije ispenjete.