Biokovo! Kamenita planina, liticama prošarana, moćna, surova i naizgled nepristupačna! Makarska rivijera bogata je oštrim vrhovima koji se gordo podižu prema nebu. Lijepo je u sjedinjenju duha i tijela sjediti na tek osunčanoj makarskoj rivi, ispijati kavu i sladiti nepce slasnim kolačima. Očima pratiti okolne vrhove i bijele oblake koji se polako premještaju prema unutrašnjosti. Pogubiti se pogledom u morske dubine, brodove i ribare tek pristigle s mora. Sinergija izlazećeg sunca, bonaca mora i krik galebova učinili su svoje. Opčinilo nas, uravnotežilo tijelo i duh, povezalo i opustilo čula u neko blaženo, bestežinsko stanje.
Ali treba se trgnuti, odmaknuti od ovog dalmatinskog šarma! U Makarsku smo došli s drugom namjerom. Avantura ne traži mir! Traži akciju, uzbuđenje, adrenalin, brže otkucaje srca! Zaplet! Traži pomicanje granica vlastite izdržljivosti, snagu, odlučnost i upornost.
Jedna od takvih adrenalinskih uzbuđenja je sigurno i uspon na neki od ovih biokovskih vrhova koje s makarske rive s poštovanjem gledamo. Promatramo, upijamo njezinu veličinu i odmjeravamo snagu. Svjesni smo da je ne smijemo podcjeniti!
Divimo se njezinoj impozantnosti, razglabamo kako li se pentrati po tim stazama, kakav je pogled s tih vrhova? Kažu da je predivan. Vidi se Makarska i cijela rivijera koja se podno ove planine proteže, od Brela do Gradaca, u dužini od oko 60 kilometara, srednjodalmatinski otoci, a za vedrog vremena i Italija.
Samo je pitanje koju stazu odabrati, gdje krenuti? Na najveći vrh Sv. Jure, 1762 m, nama ljubiteljima planina sigurno najizazovniji zbog visine i zahtjevnosti uspona. Na tom putu je i moderno izgrađenog vidikovca Nebeske šetnice koja svojom staklenom ljepotom u obliku potkove nikoga nije ostavila ravnodušnim, pa sigurno neće ni nas. Bio bi neprocjenjiv doživljaj zagaziti na tu staklenu površinu izgrađenu nad visokom biokovskom liticom koja na svojim “leđima” nesebično podržava miješanje dvaju stilova, onog prirodnog i arhitektonski potpuno modernog.
Proučavamo i ostale staze. Veliki Troglav, 1659 m, Sv. Iliju, 1640 m, Kimet, 1536 m, Štropac, 1450 m, Vošac, 1414 m, u čiji impozantni vrh upravo gledamo jer se nalazi na južnoj strani Biokova, točno nad Makarskom. Hoćemo li na Mali Šibenik, 1388 m ili Sinjal, 1333 m?
Odluka je donesena! Krećemo prema Vošcu! Na glasu je kao vrlo zahtjevan uspon za kojeg treba izdržljivosti, dobre fizičke pripremljenosti i kondicije. Idemo, nema premišljanja! Kad su mogli stari Makarani prolaziti ovom stazom do grada i po nekoliko puta na dan, zašto ne bismo i mi barem jedanput ove nedjelje?
Krenuli smo iz sela Makar, makarske kolijevke, s mjesnog groblja Sv. Ivan, 229 m nadmorske visine i uputili se prema vrhu Vošac, na 1425 m. Pogled na južnu padinu kamenite planine i otvorene špilje provocira u glavi mnogobrojna pitanja. Toliko da smo na trenutke poželjeli zaroni u staklenu kuglu i upitati je kakva li je staza pred nama, hoćemo li je moći ispenjati, što li će nas na njoj snaći? Znamo da trebamo biti iznimno pažljivi jer počele su i vrućine. Po stazi i kamenjaru mogle bi se sunčati i zmije, pa i poskoci, nadaleko najotrovnije zmije na Biokovu i Dalmaciji.
Krenuli smo vrlo odlučno jer nije bilo mjesta zavaravanju. Dug je put pred nama. Uspon će biti konstantan i zahtjevan! Trebalo je uskladiti ritam i disanje, fizički razraditi tijelo te održavati pozitivan duh. Prema postavljenom putokazu čekalo nas je do vrha oko tri sata konstantnog uspona, a s obzirom na naša prethodna kondicijska iskustva mogao bi biti i sat duže što bi opet bilo odlično vrijeme.
Staza je lijepo uređena, dobro markirana i popločana kamenjem. Penjemo se vijugavom stazom, po uređenim serpentinama koje su još davnih dana uredili stari Makarani. Taj put je bio važna poveznica između makarskog primorja i zaleđa koji je stanovnicima olakšavao i ubrzavao razmjenu domaćih proizvoda, sira, mesa, ribe.
Staza je na početnom dijelu skoro pa popločana povećim kamenim oblucima. Pod nogama je ugodno čvrsta i dobar je oslonac za hodanje, ali konstantan uspon ne daje predah. Tijelo je u stalnom naporu. Na trenutke iscrpljuje, ali onaj žar za penjanjem i novim vidicima prevladava trenutne slabosti koje se javljaju tijekom uspinjanja.
Sresti nekog na stazi isto je kao da si u gradu susreo dobrog prijatelja. U ranojutarnjoj ćakuli Željko Bockovac, alpinist, speleolog i član SAK Ekstrem iz Makarske kazao nam je da je staza dobra i da na njoj nema sipara, pa s tim ni proklizavanja u što smo se i sami uvjerili tijekom penjanja.
Iako smo prema uputama na stazu krenuli rano ujutro, sunce je već oko 10 sati počelo poprilično pržiti tako da smo osjetili olakšanje kada smo zašli na zemljani dio staze prekriven borovom šumom. Putokaz kaže još 1.15 minuta do Vošca, a u odnosu na naš ritam to je značilo još nekih 1.45 minuta. Zadovoljni!
Inače s tog se mjesta staza račva u više smjerova. Onaj tko želi prema Tučepima, ide desno i trebat će mu 2.45 min ili prema Kotišini 1.45 min – inače biokovskom botaničkom vrtu. Ravno je Sv. Jure 3,45 h, Bast 3,45 m, V. Brdo 1,30 h i Vošac 1,15 h gdje smo i mi krenuli.
Uh, dobro je! Evo nam na vidiku i vidikovac Štrbina. Znači ispenjali smo 1338 m! Vidikovac nas je nagradio odmorom, ali i zadivljujućim pogledom. Bio je to trenutak potpunog ispunjenja. Uživali smo u pogledu na Makarsku, okolna mjesta i primorje. Nad vidikovcem se uzdigao i vrh Vošac do kojeg nam je trebalo još oko 30 minuta.
Tu smo! Nakon četiri sata hoda i kratkih odmora. Veselju, radosnom smijehu te skoro djetinjim usklicima nije bilo kraja. U želji da što prije razgledamo okolnu panoramu razišli smo se po vrhu, svatko na svoju stranu svijeta. Skoro smo trčeći obilazili planinarski dom Vošac kako bi ga što prije istražili i doživjeli. Pogled je s južne strane pucao na Makarsku, cijelu rivijeru te srednjodalmatinske otoke Brač, Hvar i Vis, ali i one južnije otoke Korčulu, Lastovo i Pelješac. Veliki dio srednje i južne Dalmacije bio je pred nama, skoro kao na dlanu. Naći se tu kao mala, neznatna “točkica”, između neba i mora neprocjenjiv je osjećaj koji se sigurno neće zaboraviti, dar s kojim nas je priroda podarila, a o kojem ćemo još dugo pričati i od srca zahvaljivati. Neprocjenjivo!
Sa sjeverozapadne strane od Vošca puca pogledi na okolne vrhove. I na onaj najizazovniji s početka ove priče. Na vrh Sveti Jure! Da bi ga ispenjali trebalo nam je još oko sat i pol hoda. Razglabalo se, poći dalje prema njemu ili se vratiti. Procijenili smo da je sunce već poprilično jako i da bi nas to podosta usporilo. Za ovaj put smo odustali, ali pao je dogovor da ćemo ga ispenjati nekom drugom prilikom, iz nekog drugog smjera. U razgovoru s planinarima koje smo zatekli na Vošcu saznali smo da “uspon od Vošca prema Sv. Juri traje oko sat i pol i da je staza prema vrhu prilično zahtjevna za hodanje.
Inače od Makarske preko Vošca do Sv. Jure potrebno je oko 6 sati hoda. “Ako vam se ne pješači, a željeli biste doći do najvećeg vrha te promatrati Makarsku i Dalmaciju i s te visinske točke, možete doći i automobilom. Ali svakako imajte na umu da je biokovska cesta uska, strma, teška za vožnju i da iziskuje dobre vozačke vještine.” – kazao nam je jedan planinar na Vošcu, a dao nam je upute za još jednu, malo laganiju planinarsku stazu od Gornjih Brela do Bukovca.
“Ukoliko biste malo lagodnije planinarili predlažem vam rutu iz Gornjih Brela do Bukovca. Staza je sigurna, dobro markirana, nema sipara. Radi se o dobro utabanom putu. Odlična je to staza za planinarenje tijekom ljeta jer se 2/3 staze nalazi pod šumom.”
A evo vidimo prema vrhu stiže i Željko, planinar kojeg smo već sreli na stazi! Sad ćemo opet u ćakulicu s njim jer je on već prekaljeni alpinist, a na ovoj planini je kao kod svoje kuće, a mi bi željeli još toliko toga čuti.
Ponovili smo sa Željkom planinarsko gradivo, a njegove ćemo upute podijeliti sa svima vama koji imate želju ispenjati neki od ovih vrhova, a niste vični planinarenju. Isto kao i sa onima u dobroj planinarskoj kondiciji, a Biokovo ne poznaju dovoljno.
Dakle, evo Željkovih uputa za planinarenje po Biokovu!
Planina Biokovo nije bezazlena za planinarenje. Moćna je, surova, ponekad čak i neprijateljski raspoložena. Međutim ako joj pristupite s poštovanjem nikad vas neće iznevjeriti i dat će vam najbolje od sebe. Treba biti vrlo oprezan hodajući po planini. To pogotovo vrijedi za one koji bi rekreativno planinarili, a nisu dovoljno vični i ne poznaju zakonitosti planine.
Ako se nalazite u blizini Makarske i poželite planinariti Biokovom uzmite u obzir da u ljetnim mjesecima u obilazak planine morate krenuti dosta rano, već oko 6 – 7 h. Sunce već u jutarnjim satima postaje jako, a s tim i opasno iz više razloga. Dehidracija, umor, opekline na koži, pad koncentracije. Usporava se hodanje, snaga slabi, teže se kreće po kamenjaru, a s tim se i sporije dolazi do cilja. Voda je obvezna! Nositi je najmanje 3 l, toliko da pri povratku i ostane pola litre. Nikad se ne zna što se po putu nepredviđeno može dogoditi, a vode mora biti!
Staze na Biokovu su dobro markirane i zbog vlastite sigurnosti se moraju pratiti. Ljudi ponekad improviziraju, ne prate markaciju. Usuđuju se iz samo njima poznatih razloga krenuti putem kojeg ne poznaju, čak i izvan obilježene staze, po šipražju. Tako neodgovorno ponašanje u planini može biti pogubno. Bilo je slučajeva da su se ljudi na Biokovu izgubili zbog čistog nemara i precijenjenosti. Stoga je bila potrebna intervencija i pomoć Hrvatske gorske službe spašavanja, a treba naglasiti da ima slučajeva koji su i fatalno završili.
Ne precjenjujte se! Pratite markacije, ako ih slučajno izgubite iz vida vratiti se na onu prethodnu kako bi se ponovo orijentirali i sigurno došli do cilja. Markacije se stavljaju na kamenje ili stabla, svakih 20 -30 m. Ukoliko ne možete pronaći markaciju unatrag 50 m znači da ste se izgubili. U tom slučaju je potreban poseban oprez jer silazak sa staze može biti poguban. Dakle, posebno vodite računa da markaciju nikad ne izgubite iz vida!
Markacije su oznake u obliku crveno bijelog kruga, a postavljene su tako da se stojeći kod jedne vidi sljedeća. Znak u obliku slova X označava raskrižje i postavljen je pedesetak metara prije skretanja. Savinute strelice i crte pokazat će vam smjer kretanja.
Važno pravilo je da nikad u planinu ne idete sami!
U slučaju da se nađete u problem i ne možete se više orijentirati, vratiti, ozlijeđeni ste, trebate pomoći za nekoga iz vaše grupe nazovite broj 112. To je jedinstveni broj hitne službe u Hrvatskoj čiji će operateri već po potrebi alarmirati i druge potrebne službe, a s tim i Hrvatsku gorsku službu spašavanja. Obučeni članovi gorske službe doći će do unesrećenog u najkraćem mogućem roku.
Javite se na mobitel, pošaljite lokaciju. Ukoliko nemate signala poslužite se starim trikom, zviždite iz zviždaljke čiji se zvuk dobro čuje, pogotovo za mirnog vremena. Šaljite vatrene signale kako bi vas primijetili okolni stanovnici ili drugi planinari pritom pazeći da vatru dobro ulogorite kako ne bi izmakla kontroli i razbuktala požar. Svijetlite mobitelom, svjetiljkom koju svakako morate imati ako krećete u planinu i signalizirajte mjesto. Mašite komadom odjeće jarke boje!
Zaintrigirao nas je Željko iscrpnim uputama pa smo željeli doznati kako funkcionira gorska služba spašavanja na hitan poziv. Za podrobnije informacije kontaktirali smo Darka Gavrića Čerću –pročelnika Hrvatske gorske službe spašavanja iz Splita, koji nam je kazao:
“Mi se odmah po pozivu 112 ekipiramo i krećemo u akciju. Najvažnije nam je da odmah lociramo mjesto gdje se unesrećeni nalazi. Tragamo za njim sve dok ga ne nađemo, što u pojedinim situacijama zna potrajati i po nekoliko dana. Nažalost ponekad takve portage završe i kobno. Ovisno o situaciji na terenu, odnosno nepristupačnosti terena u akciju spašavanja šaljemo helikopter, a transport unesrećenog kombiniramo i s drugim prijevoznim sredstvima. Sve ovisi o situaciji, odnosno zahtjevnosti terena i akcije.
Iz ova dva razgovora nadopunili smo i naša već usvojena znanja te dodatno osvijestili koliko neoprezno kretanje u planini može biti opasno, pa i pogubno!
Ekipa dobro obučenih ljudi iz HGSS-a pomoći će vam u planini kad god treba. Međutim, svi se članovi bez iznimke nadaju da vam njihova pomoć nikada neće biti potrebna.
Apeliraju da se u planini krećete krajnje oprezno i odgovorno kako ne biste doveli u opasnost sebe i druge.
Srećom kod nas je sve prošlo u najboljem redu. Zato što smo ispoštovali sve prirodne zakonitosti i planinarska pravila! Planina nas je zato obilato nagradila. Dala nam je sve ono po što smo i došli. Uživali smo! Stavila nam Dalmaciju na dlan, poklonila pregršt lijepih pogleda i nezaboravnih doživljaja, pomakla fizičke granice, produbila poštovanje prema prirodi i ljudima, a time i prema sebi. Sljedeća tura? Hm! Pa možda opet Biokovo, a možda i Velebit.
