Advent je, godine Gospodnje 2022. Radujemo se Božiću koji je pred nama. Već osjećamo da nam donosi neko čudno blaženstvo, mir i zadovoljstvo. Međutim, još je vrjednije da u tom svom blaženstvu nismo usamljeni, ima nas. Iščekujemo, pripremamo se za nadu, sreću i boljitak. Svatko tražeći na svoj način s jedinom željom da ih i pronađe.
Ne samo da smo svjesni Adventa, već ga poput žednog u pustinji želimo i okusiti. Osjetiti svim čulima i ne propustiti niti jedan tren ovog čarobnog vremena. U ovo se adventsko vrijeme osjetilne niti probijaju do same srži, ne dajući tmini ovozemaljskog vremena da ovlada.
Posebni su to trenuci, svjesni da će ljepota ovog doživljaja trajno ostati zapisana u nama kao i mnoge prethodne do sada. Ne želimo propustiti ni jedan tren jer ako ga izgubimo, izgubili smo sebe. Ono najljepše u sebi, onaj najljepši osjet kojeg je teško nadomjestiti, ma koliko ga god poslije uporno tražili u sebi.
Advent je vrijeme kada jednostavno ne želimo onome svome uzvišenom ja dopustiti da potone u bezdan prosječnosti, a još manje ispod toga jer vrijeme je uzvišeno, pa i mi u njemu. Želimo zaboraviti sve ono loše i doživjeti mir, a kada, ako ne sada u vrijeme Adventa.
Sretni smo jer ponovo možemo uživati u zelenim i mirisnim borovim iglicama i šarenim kuglicama koje se kupaju u blještavilu svjetlosti. One svjetlosti koju stalno vapimo da nas prati.
Ali vrijeme i događaji se izmjenjuju iz dobrog u loše i obrnuto, vrte se u krug. Sada već znamo da trebamo biti strpljivi, ustrajni, uživati u dobrim osjećajima, ispunjenjima, primanju i davanju ljubavi, u pruženoj podršci.
Gradovi, ulice i trgovi svijetle, ali ne onim sjajem kao prethodnih godina. Ulice i nisu više onako pune ljudi. Ne čuje se žamor, a čini se da je i pjesma utihnula.
Možda je došlo vrijeme da stanemo pred sebe i preispitamo se što nas čini sretnima, ulični glamur ili mir u nama? Zar nam je duša postala toliko prazna da ne vidimo drugih ljepota oko sebe?
Iskoristimo barem ovo vrijeme da budemo ono što bi po Kristu i trebali biti. Ljudi s osjećajima, razumijevanjem i suosjećanjem. Zahvalni na onome što imamo, a često podrazumijevamo, misleći da tako mora biti. Nije u životu mala stvar, već Božji dar paziti kao otac, voljeti kao majka, poštivati kao sin i kći, živjeti u skladu kao muž i žena.
Stoga nas fra Jozo Zovko poziva da zastanemo i osvijestimo sreću koju nosimo u sebi! Barem u ovo vrijeme Došašća. “Čovječe stani! Vrijeme je Došašća. Zaustavi svoj hod! Zvijezda ti pred očima sjaji. Uđi i pokloni se svom Kralju. Predaj mu svoje muke i svoje promašaje. On te poznaje i imenom zove. Ne budi stranac, već sretni sin.”
Gledam i naše domove, okićeni su, ali u svoj toj ljepoti se preispitujem i onako ljudski pitam hoćemo li svu tu materijalnu ljepotu koja nas okružuje moći i duhovno prenijeti jedni na druge? Hoćemo li u toj igri davanja i primanja zaista moći dati više, a očekivati manje?
Težimo posebnosti, želeći da nam se lijepi osjećaji stalno preklapaju i rastu do neslućenih visina, ali nije uvijek lako zadovoljiti sve naše želje, stremljenja i očekivanja. Stoga je važno naučiti crpiti snagu iz najboljih doživljaja, a iz kojeg ako ne iz ovog Kristovog vremena. Svatko na svoj način, netko svjetovno, netko duhovno. Netko će paliti svijeće, moliti kod kuće i na svetim misama, netko će obilaziti božićne sajmove, družiti se s prijateljima, piti, jesti, pjevati.
Ne sudimo jedni drugima, misleći kako smo zbog svog odabira iščekivanja vrjedniji. Svi smo mi samo ljudi, satkani od mana i vrlina. Bez obzira koji način iščekivanja odabrali, grešnici smo. Međutim, kada je iskrenog kajanja onda je i iskupljenja. Nitko nije svet osim onog kojeg iščekujemo.
Zato poštujmo svačiji odabir jer kada si čovjek čistog srca, koji ne osuđuje, ne zamjera, ne kleveće onda si na srcu i onome kojeg iščekuješ. Najvažnije je biti čovjek jer kada se uz vjenčiće, svjećice i borove okitiš i onim najplemenitijim ljudskim vrlinama, ljubavlju, razumijevanjem, opraštanjem onda sebe možeš nazvati vjernikom, bratom i prijateljem.
Možda je vrijeme trenutno oko nas neumitno i teško. Možda se ponekad osjećamo kao stranci u vlastitoj koži, otuđeni od sebe i onih koje nosimo u srcu. Prazne duše bez cilja i emocija, pitajući se kako ponovo zapaliti iskru, prevladati tu prazninu, dati joj smisao i uzdići nadu.
Otvorimo čula, zagrlimo najbliže, ispunimo dušu lijepim osjećajima. Rastvorimo srce i dozvolimo sebi barem sada dok traje Advent da nam osmjeh razvedri lice i ljubav zaiskri u nama. Otpustimo težinu jer Krist će je rado preuzeti na sebe. Kada nam je najteže sjetimo se njegovih riječi, “Dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni, ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite od mene. Ja sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj u dušama svojim. Moj jaram je sladak i breme moje lako” (Matej, 11, 28-30)
Možda će neki kazati, ma Kriste još da nosim i jaram tvoj, ne mogu, previše mi je i mog. Međutim, imajte na umu da je Kristov jaram sladak, a breme lako i ako mu se prepustite on će ga ponijeti umjesto vas. Vaša će leđa odmoriti, a srce od radosti titrati.
Ljudi dragi, neka vam vrijeme Došašća, Božića i godine Nove bude svjetlo koje će vam stalno osvjetljavati pute kojima budete hodali tijekom 2022. godine.
Sretan vam Božić i godina nova!