Pučišća! Malo je to mjesto na sjevernoj strani otoka Brača, smješteno na kraju duboke uvale koja se svojim dugim krakom duboko zavukla u kopno. Među tvrde stijene stare stotine milijuna godina, našlo se i ono malo škrte zemlje iz koje prkosno raste vinova loza, smokva i maslina. Zemlje koja pri svakom udaru motike i mašklina miriše po česmini, ružmarinu, kadulji i smilju.
Pučišća ili Luku kula! Mjesto od antike poznato po kamenu. Mjesto gdje je kamen svetinja. Razlog za slavlje i zadovoljstvo, kušnju i patnju. Za rano lijeganje i rano ustajanje.
“Nije lako s kamenom ratovati, tvrda je to stina. Teško nama s njim, a bez njega i gore. Na kamenu su izrasle mnoge generacije, od njega se živi i za njega srcem veže” – objašnjava vezu između čovjeka i kamena starosjedilac Ivo te rukom prema brdima pokazuje: “Izvadilo se tu u našim kamenolomima kamena i za najvelebnija povijesna zdanja, crkve, katedrale i palače koje su gradili vrsni kipari Andrija Aleši, Juraj Dalmatinac i Nikola Firentinac.
Stopama ovih velikih majstora krenuli su i mladi majstori iz Pučišća. Jedan od njih je i majstor Siniša Marinić Cezar, magistar restaurator i konzervator i nastavnik u klesarskoj školi u Pučišću. Imao je on sreću, čast, ali i odgovornost raditi i restaurirati istočni zid velebne trogirske katedrale. Demontirati i restaurirati razlomljenu rozetu i uređivati joj srednji crkveni brod.
Ima li veće časti nego svojim rukama uređivati katedralu na kojoj su svoj pečat ostavili umjetnici poput majstora Radovana, Alešija i Firentinca?
“Velika mi je to bila čast i ponos, ali i olakšanje kada smo s poslom završili. Lako je dok radim na nekoj neformalnoj kamenoj kreaciji. “Zaplovim”, dam sebi oduška, pa što ispadne. Međutim, kada radim na vrijednim djelima, po strogo zadanim nacrtima potpuno se predam i fokusiram na djelo pred sobom” – kaže Siniša dok obilazimo vrijednu radionicu u klesarskoj školi ovdje u Pučišćima.
Radionica je puna je učeničkih radova, napravljenih pod budim okom iskusnih nastavnika. Lavova uklesanih u kamenu, rimskih kapitela, žardinjera i vaza za cvijeće. Rozeta, različitih dimenzija, od klasičnih do još neviđenih oblika. Međutim, jedna je u središnjem dijelu radionice posebna. Moraš stati i diviti se njezinim pomno isklesanim ornamentima.
“Klešu je naši učenici generacijama. Na nju je do sada utrošeno oko 3000 sati rada, još samo 200-ak i bit će gotova. Postavit će se na pročelje škole koje već krase brojna učenička djela”- objašnjava Siniša dok jednim od alata demonstrira kako se kleše rozeta. Sigurnim rukama, usitno i odlučno u kamen utiskuje nove linije. Filigranski obrađuje, toliko sitno da kamen na pod pada u mrvicama i finoj, skoro nevidljivoj prašini.
“S kamenom treba znati. Tvrd je i snažan, jakog karaktera, a opet tako podatan ako mu se pristupi sa znanjem i uvažavanjem. Ne priznaje brzopletost, već samo strpljive, sigurne i odlučne ruke. Ima jak i dominantan zvuk. Svatko tko ga prepoznaje s njim može pričati” – kaže Siniša.
Pričati s kamenom? Kako je to moguće?
“Svaki udar alatom o kamen proizvodi poseban zvuk. Tijekom obrade najčešće zvoni poput crkvenog zvona. Šalje poruku o svojim odlikama, ali i manama. Kvaliteti, strukturiranosti, tvrdoći i poroznosti. Priča o svojim dobrim i lošim stranama! Ispovijeda grijehe! S obzirom na tradiciju ovdje djeca već odmalena nauče prepoznavati zvuk kojim kamen priča, a učenici koji upišu klesarsku školu već u prvom razreda uče slušati kako kamen zvoni i ima li koju manu” – Siniša će znalački.
Iz okolnih se kamenoloma vadio kamen i za njegovih trinaest kula odakle Pučišćima i ime Luka kula. Branile su one i obranile mjesto od omiških gusara, a potom i od Turaka. Nekoliko njih i do danas svjedoči o nekim za Pučišćane teškim, ali pobjedonosnim vremenima.
Graditelji i junaci od davnina, nastavili su u Pučišća živjeti u skladu s prirodom, ostavštinom i tradicijom. Ponosni na svoje mjesto i svoj kraj i danas kamenom “brane” svoje mjesto i njegove znamenitosti, ali ne od gusara i Turaka, već od zaborava.
Poput obitelji Radić, oca Josipa, samoukog klesara i kćerke Katice koja ga u stopu prati. Izradili su oni svojim vrijednim i preciznim rukama mnogobrojne suvenire s pučiškim motivima kao i mnogobrojne otočne zvonike. Međutim, s vremenom su se otisnuli i otišli mnogo dalje. Sve do Bazilike sv. Petra u Rimu koju su u cijelosti u kamenu izradili u omjeru 1:200.
“Prije dvadesetak godina moj je otac počeo izrađivati replike zvonika od kamena, u omjeru 1:75. Po originalnim nacrtima, a kada ih ne bi imao odlazio je do zvonika i sam uzimao mjere. Ta su ga sakralna zdanja toliko duhovno ispunjavala da je poželio napraviti i nešto mnogo više” – kaže Katica gledajući u svog oca Josipa s puno ljubavi i ponosa.
“Da, dobio sam inspiraciju tijekom jednog hodočašća. Uz pomoć nadbiskupa Nikole Eterovića, apostolskog nuncija u Berlinu ušao sam u Michelangelov atelje koji je inače zatvoren za javnost. Dobio sam kopiju originalnog nacrta te započeo izgradnju bazilike sv. Petra od kamena u omjeru 1:200” –nastavlja se Josip na kćerkin razgovor.
Izgradnja bazilike u Radićevom je domu ovdje u Pučišća trajala nešto više od pet godina. Josip je iz dana u dan finim alatima i brusilicama s mnogo strpljenja u kamen utiskivao pregršt detalja. Prozora, kupola, skala i drugih sitnih detalja dok je apostole na bazilici izradila Katica. U kamenu maketu tešku dvjestotinjak kilograma jedino je zvono od mesinga i nekoliko križeva od zlata koje su Radićevi dobili na poklon od mjesne župe i don Pave Gospodnetića.
“Raditi u kamenu i s kamenom naš je mir i blagoslov. Koliko god se na prvi pogled činio tvrd i težak za rad on opušta i smiruje. Nadahnjuje, iscjeljuje! Sretna sam u svakom trenutku kojeg provodim s njim” –kaže Katica, mlada inženjerka arhitekture.
Kaže da će sigurno jednog dana morati napustiti otok i “odlepršati” u svijet po nove perspektive, ideje i vizije. “Čim svome mjestu budem spremna podariti nešto novo vraćam se i nastavljam živjeti u mojim Pučišćima koja su me svojim korijenjem duboko obilježila” – emotivno će Katica.
Mnoge generacije mještana teško su u kamenolomima i poljima radile. Po povratku kući trebalo je nešto i pojesti, a što drugo nego ribu koju je nakon teškog rada trebalo i uhvatiti. Obitelji su bile mnogobrojne, a gladna je usta trebalo nahraniti. Stoga su majke i bake s ribom najčešće kuhale krumpir ili u veliki lonac posebno kuhale palentu i po njoj polijevale brujet napravljen od različitih vrsta riba.
Međutim, danas potpuno drugačija slika. Jela od ribe su delicija zbog kojih u Pučišća dolaze i najprobirljiviji gosti, često uplovljavajući i na najluksuznijim jahtama.
Šime Eterović se u kuhinji svog restorana Lučica još drži starinske recepture po kojoj priprema ribu. Specijaliteti su raznorazni, od hobotnice na salatu, hobotnice s bobom, pečena riba, ali jedno je jelo uistinu posebno. Brujet! Priprema njega Šime samo od svježe ribe, a najčešće od sabljarke, grdobine, škarpine i dagnji. Zalijeva ribu, čime nego kvalitetnim otočkim vinom, octom i prošekom. Od tih vinskih aroma i ono sitno nasjeckano povrće dobiva neodoljiv, slatkasti okus.
“Ako je riba svježa ne treba joj dodavati hrpu začina, samo one najosnovnije. Ne treba joj ubijati okus, već je pustiti da i skuhana miriše po moru. Kada se u bilo kojem jelu čuti sve i svašta znači da nešto s ribom ne štima” – odaje nam Šime tajnu kako na bilo kojem mjestu prepoznati svježu ribu.
Šime kuha i služi hranu pripremljenu samo od svježih namirnica, a kada ih ponestane skida jela s jelovnika. On i majka svakodnevno peku domaći kruh dok supruga prema svekrvinoj recepturi priprema kolače, a kćerkica Tia koja ima 11 godina, već radi i svesrdno roditeljima pomaže u poslu.
Majci svakodnevno pomaže posluživati hranu i pripremati kolače, a da ocu ne bude krivo pomaže mu u pripremi salata. I nije joj teško, kaže. Dapače, uživa u radu. Sretna je kada gostima ima priliku preporučiti jelo, a oni joj na kraju s osmjehom zahvale.
“Pa vama bih preporučila riblju platu jer je to domaće i pravo dalmatinsko jelo”–ozbiljno će Tia. U ribljoj plati ima svakakvih komada ribe, škampi, sabljarke, komarče, lignje. Moj otac priprema samo ono što je friško i taj dan, ranom zorom ulovljeno u moru” – kaže Tia, dok mi s oduševljenjem pratimo njezin, već profinjeni nastup.
Evo nam i deserta na stol! Svega je pomalo na tanjuru i sve treba isprobati. Šimina supruga Sara majstorica je za kolače. Drži se starih, tradicionalnih namirnica i recepata, a s tim i okusa.
“Bazirali smo se na tradicionalne deserte. Smokvenjak, rožadu, paradižet, kroštule, bračku tortu. Receptura je jednaka onoj po kojoj su radile moja svekrva i njezina majka. Jedina je razlika u serviranju. Novitet je jedino u tome da uz smokvenjak poslužim i sladoled koji mu daje osvježavajuću notu” – kaže Sara, a nadopunjuje je i svekrva Perina, otkrivajući nam otočne običaje.
“Nekad su ljudi na otoku, a i dalje po Dalmaciji suhe smokve jeli ranom zorom, čim bi ustali, a uz njih bi popili čašicu rakije. Okus je pod nepcima i do danas ostao isti, ali se konzumira na malo drugačiji način, u desertu. Smokvenjak, odnosno smokve natopljene u rakiji danas našim gostima serviramo nakon jela. Poslije ručka ili večere, a ne ranom zorom kao nekad, na tašte. Iako se još ponegdje na otoku zadržao taj običaj” – objašnjava gospođa Perina koja je i započela ovaj obiteljski posao prije pedesetak godina, a sada sinu i nevjesti priskače u pomoć kada zatreba.
“Rožada i paradižet s dodatkom gorke naranče imaju neodoljiv okus, a i naše su kroštule specifične, velike i tanke poput kartine. Tope se u ustima, a gosti ih obožavaju” – zadovoljno će Sara, zahvalna svekrvi na otkrivenim receptima i obiteljskim kulinarskim tajnama.
Pa uslast nam sa Šiminim brujetom, Perininim smokvenjakom, Sarinom rožadom i Tijinim šarmom.
Poslužili su nam okuse vrijedne pamćenja!
