Bol na Braču svakako treba doživjeti! Pogledati ga s vrha Vidove gore. Obići njegove uske uličice, uživati na šljunčanim plažama, na terasama restorana, upoznati se sa životom mjesta i poslušati tragičnu legendu!
Marko, prodat ćeš svoju kuću Vukovićima – naređivao je Marku načelnik Vužić. E, ali nitko se do tada još nije rodio tko bi Marku težaku naređivao, pa makar to bio i moćni načelnik Bola na Braču sa svim svojim ovlastima. Nisu mještani nizašto Marka zvali Marko Sila! Ali, ipak nepravda je načinjena!
“Ni pod koju cijenu Vukovićima neću prodati svoju kuću” – žestio se Marko, prkosno odgovarajući načelniku, iako je Vukovićima do tada zbog nemogućnosti vraćanja dugova prodao svu okolnu zemlju.
Načelnik Vužić nastojao je na sve načine “slomiti” Marka da Vukovićima proda još taj jedan komad zemlje s kućom. Bogatoj braći od kojih su trojica plovila na svojim galijama, trgujući robom širom Mediterana. Tako moćni, svoje su bogatstvo željeli pretočiti u velebnu palaču u svom rodnom Bolu na Braču i u nju dovesti svoje tri žene Španjolke. Za ostvarenje plana jedino im je još smetala Markova kuća. Kako se nisu s njim mogli nagoditi molili su načelnika i svog prijatelja Vužića da ureduje kod Marka.
Pusti nagovori, prijetnje i ucjene dodatno su Marku “skratili fitilj”, pa je načelniku zaprijetio da će ga ubiti, a ovaj ga je odmah po prijetnji odlučio strpati u zatvor. Međutim, Marko se skupio i brže bolje iz Bola pobjegao u Dubrovačku republiku.
Vukovići su iskoristili njegov bijeg i započeli s gradnjom Paloca-velike kuće. Podigli su visoke vanjske zidove, a Markovu kuću ostavili u sredini, s namjerom da je kasnije sruše. Marko je bio toliko bijesan da se jedne noći iskrao u nakani da postavi barut podno izgrađenih zidova. Međutim, u zadnji ga je čas spriječila žandarmerija. Ponovo je morao pobjeći iz Bola, što su Vukovići iskoristili i nastavili s gradnjom.
Međutim, svoj palac nikad nisu uspjeli dovršiti, niti Markovu kuću srušili. Otišli su iz Bola na Braču u Veneciju po drvenu građu kako bi završili krov kada ih je uhvatilo veliko nevrijeme i potopilo ih. Nitko se nije spasio, a Vukovićeva se loza ugasila.
Marko Sila se nakon nekog vremena vratio u Bol na Braču i nastavio sam živjeti u svojoj kući, opasan visokim, nedovršenim zidinama Paloca.
“Kuća u kući” i danas u tom obliku egzistira u Bolu na Braču. Predstavlja zaštićeni spomenik kulture koji svjedoči o nekom davnom vremenu i nemilom sukobu. U Bolu se legenda o “Kuća u kući” prenosi s koljena na koljeno, a svi koji žele mogu je uprizorenu i vidjeti na licu mjesta.
Mi smo legendu imali priliku čuti na putu prema Vidovoj gori, a kasno popodne i posjetili “Kuću u kući” koja se nalazi u središtu mjesta, ponad vinarije Stina.
Još pod dojmom tužne priče o Marku Sili i Vukovićima dolazimo na vrh Vidove gore, najvišem bračkom vrhu,778 m, ujedno i najvišem otočnom vrhu Jadrana. S te visine “bacamo” pogled na južnu stranu otoka Brača. Prepuštamo se ljepotama krajolika, zelenilu i čistom nebu. Plavetnilu mora koje oplakuje obale Korčule, Hvara, Visa i poluotoka Pelješca.
Dolje u udolini vidi se maleni, pitoreskni gradić Bol, jedino veće mjesto smješteno s južne strane otoka Brača. Divimo se urbanoj, pogotovo prirodnoj ljepoti koja se prostrla tu pred nama.
Rtu i plaži Zlatni rat! Prirodnom fenomenu koji nikad ne miruje. Neviđena je to atrakcija, vidljiva jedino ovdje u Bolu na Braču. Ovisno o smjeru vjetra i strujanju mora vrh Zlatnog rata skoro svakodnevno mijenja svoj oblik.
Nema nam druge nego se spustiti s Vidove gore u Bol. Već zamišljamo kako ćemo tijelom zaroniti u kristalno more, a potom zaleći na glatke šljunčane kamenčiće, već dobro uzavrele na suncu.
Nakon skoro dva sata spuštanja niz strmu, stepenastu planinarsku stazu od Vidove gore do Bola, vrućinom i hodanjem iscrpljeni umorno liježemo na prvu plažu. Nemamo više snage da bolskom šetnicom uz more prohodamo još petnaestak minuta i dođemo do Zlatnog rata. Međutim, u ovom nam trenu to i nije toliko važno jer na Bolu je svaki pedalj kopna i mora neprocjenjivo privlačan i za tijelo podatan.
Nevjerojatno za ovaj vrući srpanjski dan more je poprilično hladno, a ima i vjetra. Usprkos svemu ugoda neumitno prožima tijelo. Pogled vrluda u želji da se što prije upozna s okolinom.
More je puno surfera! Nosi ih vjetar! Okreću se, poskakuju, dopuštaju šarenim jedrima da poput kakvih slikara oslikaju more. Koje li spretnosti! Moraš biti zadivljen kada vidiš kako im tijela spretno dočekuju sljedeći morski val.
Međutim, ima i onih koji se muče zbog vjetra uskladiti jedra! Pokušavaju, padaju! Svom se snagom tijelima napinju preko daske, pokušavaju podići i ponovo ovladati vjetrom, jedrom i svojim tijelom. I gle uspijevaju, podižu se, jedre! Aaaa, ali ne zadugo! Ponovo im jedro pada, a tijelo uranja u more. Težak je ovo sport kažu, treba vremena i upornosti da se postane vješt surfer!
“Da, težak je ovo sport i iziskuje stalno treniranje. Međutim, već se za dva sata može naučiti okrenuti jedro i dasku i vratiti na početno mjesto. Daljnji napredak je individualna stvar” – kaže Toni Bulić, surfer koji ovdje u Bolu na Braču drži školu jedrenja na dasci. Njegova kućica puna je šarenih jedara i dasaka, sve po “crti” pomno posloženih.
“Ja sam počeo jedriti još kao dijete. Spletom okolnosti jednom sam probao zajedriti na dasci, baš ovdje u Bolu na Braču. “Ugrizlo me” i tako sam počeo”- Toni će u ležernom, dalmatinskom stilu i nastavlja: “Surfer se može postati već za nekoliko sekundi čim se stane na dasku. Ili ga zavoliš ili ne, ali za postati vješt surfer potrebne su godine aktivnog treniranja.
Bol na Braču je svjetska klasa i idealna destinacija za surfanje. Potvrđuju to i renomirani surferi koji ovdje već godinama dolaze na međunarodna natjecanja.
“Osim surfanja ovdje u Bolu na Braču je i odlična vibra među surferima, pa se ljudi stalno vraćaju” – kaže Borut Širca, Slovenac, koji već 27 godina redovito dolazi surfati na Bol. Lijep je osjećaj biti na valu, hvatati vjetar i val, na tren biti prije, na tren poslije njega. Ovo je zahtjevan sport, fizički jako zamara, ali puni tijelo i duh dobrim vibracijama. Prelijep je osjećaj kada iz sebe isprazniš sve ono što opterećuje i napuniš se zadovoljstvom. Umor brzo nestane, a uzbuđenje i oduševljenje ostaju danima.”
Dok surfaju kažu da im vjetar i brzina koja ih morem nosi prolazi kroz svaku poru, tuče adrenalin. Kretanje je brzo i fizički zahtjevno, tijelo se napinje i radi punom snagom. Međutim, misli su opuštene, a duša je puna. Koncentracija i fokus su na okretu, da se što bolje izvede i nastavi u punoj snazi jedriti po morskom prostranstvu.
“Bol se slobodno može uspoređivati s Kanarima, Grčkom, Lagom di Garda. Parira svima –kaže Toni. Možda je čak i bolji – nadopunjuje ga Širca i nastavlja: “Specifičnost ovog akvatorija je u tome da ovdje stalno puše. U period od travnja do kraja rujna 70 je posto vjetrovitih dana što nama surferima izuzetno odgovara.”
Međutim, bez obzira na dobre surferske vibracije i adrenalin na moru treba biti i te kako oprezan. Toni je kaže imao i kritičnih situacija. Jednom dok je surfao u moru pred Supetrom iznenada je naišla ljetna nevera. Nosila je sve pred sobom, pa tako i Tonija i druge surfere s kojima se u tom trenutku našao na moru.
“Kada se kreće na more treba znati da su ljetne nevere ovdje u Dalmaciji iznenadne i opasne. Znali smo mi to dobro, ali smo se zanijeli. Vjetar i valovi su bili toliko moćni i išli nam na ruku da ništa drugo nismo vidjeli. Ta nesmotrenost nas je skoro koštalo glave! Naravno da je bilo panike, ali ne smiješ joj se prepustiti. Moraš misliti kako se spasiti. Sva sreća, naišli su brodovi, pa su nas pokupili, a neki su se uspjeli uhvatiti obale.”
Kažu nam ovi znalci da je za ovaj sport potrebno zadovoljiti samo tri uvjeta. Poštivati more i vrijeme, imati dasku i jedro te istrenirano tijelo. “ Treba biti jak i snažan jer ovo je fizički dosta zahtjevan sport. Setovi se koriste prema individualnoj spremi. Početnici koriste setove s većom daskom, obloženu spužvom zbog čestih padova i manje jedro. Oni napredniji koji jedre po jakom vjetru uglavnom koriste setove prilagođene uvjetima na moru, manju dasku s manjim jedrom.
Dan je i nama kao i surferima bio pun adrenalina i novih saznanja. Vrijeme je za odlazak s plaže i okrjepu na nekoj od ljetnih terasa. Propuštamo brodiće koji redovito voze od Zlatnog rata do središta mjesta i obrnuto. Prošetat ćemo bolskom šetnicom jer je želimo doživjeti u predvečerje!
Prepuna je ljudi koji odlaze s plaže, a koji će izgleda kao i mi nastaviti uživati u centru ovog malog šarmantnog mjesta. Nekom bolskom restoranu ili baru gdje kokteli teku u potocima. Pred nama wine bar! Što li nas može bolje opustiti od čaše dobrog vina?
Veličinom ogromna, s luksuzno opremljenim interijerom, vinarija Stina nalazi se u srcu mjesta. Pred pročeljem terasa šarmantno načičkana stolićima i sjedalicama, a vidimo sjedi se i tik do mora, na zidiću prekrivenom mekanim kušinima. Naredali su se gost , uživaju u mirisnim kapljicama vina, domaćem pršutu, siru i maslinovom ulju.
“Donijet ću vam da probate vino od naše najpoznatije sorte plavac mali” – kaže nam Ivo Kraljević, voditelj wine bara.
“Ovo je fini, sočan plavac s jakom kičmom kako mu tepaju Dalmatinci. Papren je, zavodljiv i voćan s dominantnim okusom šljiva, trešanja i višanja. Plavac mali najpoznatija je naša sorta koja dozrijeva na padinama otoka, a s obzirom na okus vrlo je cijenjen kod znalaca dobre kapljice, a s tim i naše više puta nagrađivano vino.”
Umorni, pomalo i sneni od plavca malog završavamo naš prvi dan proveden u Bolu na Braču. Sutra je novi dan i prilika za još jedno istraživanje. Odluka je već pala!
Idemo u Pučišća, malo mjesto smješteno na sjevernoj strani otoka Brača. Poznato po kamenu i dobroj hrani!
