Mala mjesta i gradići na srednjodalmatinskim otocima nude raj. Poklanjaju sve po potrebi, mir i adrenalin, romantiku i zabavu ! Provociraju čula bogatstvom prirode, ruralnom i urbanom arhitekturom. Kamenim uličicama, stiješnjenim kućama, bogato izrezbarenim zvonicima, rustikalnim vilama. Asocirajući na neka davna vremena, antiku, mletačko, Napoleonovo i austrijsko doba. Međutim, i ovo moderno vrijeme ostavlja svoj dubok trag! Spoj prirode, stare i nove arhitekture napravio je otok Brač, grad Supetar te okolna mjesta Škrip i Splitsku poželjnim destinacijama za čisti hedonizam i življenje.
Evo nas, stigli smo u Supetar, nakon 45 minuta trajektne vožnje od Splita! Kruno Cukrov naš je domaćin i vozi nas u obilazak Škripa, najstarije mjesto na otoku Braču. Supetar, odnosno glavno trajektno pristanište od Škripa je udaljeno svega desetak kilometara.
Već na prvi pogled ovo malo mjesto na otoku Braču puno je mediteranskog duha. Neveliki broj kamenih kuća i rustikalnih vila čine ga posebnim, šarmantnim, pomalo i mističnim.
“Sačuvani su tu u Škripu još poneki ostaci bedema iz Ilirskog doba, a iz nekadašnjih kamenoloma Plate, Rasohe i Stražišće vadio se kamen za izgradnju Dioklecijanove palače. Škrip je u antičko vrijeme bio središte carske uprave. Štovao se Herakle koji je bio zaštitnik kamenoloma što potvrđuju i pronađeni žrtvenici, nedovršeni sarkofazi, kolone i kapiteli te razni natpisi u kamenolomima.”
Škrip je malo mjestašce i za čas smo uz Kruninu priču došli do prve značajnije znamenitosti.
“Ovo je Kula Radojković, sagrađena u 16. stoljeću. Danas je to jedan od najposjećenijih muzeja u Hrvatskoj, a izgrađen je na antičkim temeljima koja su prethodno izgradili Iliri, 1500 godina prije Krista. Legenda kaže da se u donjem dijelu muzeja nalazi rimski mauzolej u kojem počivaju Dioklecijanova žena Priska i kći Valerija. Navodno ih je prognao iz Splita u Škrip nakon što su se preobratile na kršćanstvo. Bio je nemilosrdan po tom pitanju, kako za pučane tako i za vlastitu suprugu i kćer” – prepričava nam Kruno legendu koja od davnina kruži po Splitu, Škripu i okolici.
Zaneseni Kruninom pričom dolazimo i do najstarijeg kasnorenesansnog kaštela u Dalmaciji. “Kaštel Cerinić je bio dom mog pradjeda kojeg je naslijedio njegov sin, a moj djed. Vrlo radišan čovjek koji je već tada imao uljaru za preradu maslina.”
U uljaru Kruninog djeda cijeli je Škrip dolazio prerađivati masline u ulje. Čekalo se tu u redovima svakodnevno, razgovaralo, izmjenjivalo iskustva, jelo i pilo. U spomen na ta davna vremena i djeda, Kruno i supruga Katija su prije dvadesetak godina staru uljaru pretvorili u Muzej uja.
“To je baš tradicionalna građevina koju smo supruga i ja renovirali prije dvadesetak godina. Dolaze nam gosti iz cijelog svijeta. Dovodi ih radoznalost jer žele vidjeti i čuti kako se u prošlosti radilo ulje. Usto vole isprobati delicije moje supruge koje pripravlja od domaćih namirnica po tradicionalnoj recepturi. Crne masline u soli, namaze od maslina, džemove, inćune i sušene rajčice. Naravno, uz sve to je nezaobilazan otočki sir i pršut” –govori Kruno, nemilo nam provocirajući nepca.
Ulazimo u Kaštel Cerinić! Nekad velebno zdanje sagrađeno je u četvrtastom obliku, ograđen visokim zidom i dvjema visokim kulama. “Pa nadam se da ćemo ga kao obitelj uspjeti renovirati i revitalizirati” –upućuje nas Kruno u obiteljsku priču.
Velika kuhinja i blagovaonica danas su potpuno ogoljeni. Međutim u jednim kutu još uvijek dominira otvoreno ognjište. “Tu se nakon napornog dana za stolom okupljala cijela obitelj. Obitelj mog pradjeda, a potom i obitelj mog djeda i bake i njihovo desetero djece među kojima je bila i moja majka. Često su ih posjećivali zvani, ali i nezvani gosti, ovisno o politikama koje su u to doba na otoku vladale.”
Pogled s kata iz kuhinje nosi nas prema zelenim poljima, vinogradima i uređenim maslinicima. Ukazuju nam da se ovdje na ovim poljima ruke nikad nisu štedjele, već da su oduvijek vrijedno po poljima rade. “Moj djed je svakodnevno bio u polju. Uzgajao masline i vinovu lozu. Držao pčele, uzgajao i prodavao buhač. Za uzgajanje duhana imao je dozvolu i od tadašnje Kraljevine Italije.”Njegov me rad obvezuje, a da bi se budućnost nesmetano i nastavila potrebno ju je stalno nadograđivati.”
Ponegdje po tim zelenim poljima vide se i nove vizure. Moderne vile i raskošni bazeni okruženi su ružmarinom i lavandom, a malo dalje od njih još je sve puno zelenila, makije i česmine.
Na jednom takvom mjestu usred polja smjestila se i novosagrađena luksuzna vila Natanel – Božji dar. Sagradili su je Kruno i Katija na svojoj parceli kao nastavak obiteljske tradicije, dajući tako svoj obol razvitku i modernizaciji ovog malog mjesta.
U Muzeju Uja se bave kulturom, tradicijom i starinom, a njihova novoizgrađena vila u potpunoj je suprotnosti sa svime što su do sada napravili. Uspjeli su u ovaj prirodni brački ambijent potpuno uklopiti moderno zdanje i okružiti ga mirisima aromatičnog bilja koje raste u neposrednoj blizini vile.
“Sigurni smo da će gosti uživati u komforu naše vile i mirisima koji je okružuju. To su specifični mirisi česmine, lavande, ružmarina koji nigdje na svijetu tako intenzivno ne mirišu kao ovdje na otoku Braču” – kaže Katija Cukrov koja nam se pridružila na terasi na kojoj je smješten i bazen, a čija se voda obasjana suncem presijava u tisuću tirkiznih boje.
Sjedeći pokraj bazena uživamo u pogledu na kreativne izvedene vodene instalacije koje izviru iz njega. Iz dijela kamene grede podignute nad bazenom spušta se vodeni zid niz kojeg se u slapovima slijevaju fine kapljice vode. Na krajnjem dijelu bazena pršti gejzir koji poziva na masažu i opuštanje.
U donjem dijelu vile nalazi se ultra moderna kuhinja i blagovaonica čiji zid krasi prekrasna slika velikog formata, u dimenzijama 3*2 metra.
“Rodio sam se i živio u Zagrebu, a u meni je stalno tinjala želja da dođem živjeti u Škrip. To je valjda bio zov mojih predaka. Jako sam to želio i o tome pričao s prijateljima, najčešće s Damirom Medvešćekom koji je slikar. Vjerojatno me od muke više nije mogao slušati –kroz smijeh će Kruno i nastavlja objašnjavati: “Primio se boja i tu je moju čežnju jednostavno prenio na platno i poklonio mi ga. Koliko je Damir veliki slikar govori i činjenica da je cijelu njegovu izložbu na Brijunima kupila, ni manje ni više negoli, Carolina od Monaca.”
Osim slikarstva obitelj Cukrov gaji ljubav i prema muzičkoj umjetnosti. U dnevnoj se sobi nalazi klavir na kojem se može zasvirati i uživati u romantičnim trenucima. Pogotovo jer je smješten do vrata, tik do bazena. Zvjezdano nebo, šum padajuće vode i note s klavira pozivaju na romantiku. Ima li išta ljepše negoli s ovog mjesta slati želje zvijezdama koje sa svjetlucavag neba redovito padaju na Škrip?
Poželjeli smo i mi osjetiti tu atmosferu, ali morali smo dalje! Ususret novom doživljaju!
Doveo nas je Kruno do plaže Babin Laz između Supetra i Splitske, malog mjestašca na moru. Danas turističko mjesto zbog prelijepih uvala i kristalnog mora, a u antičko doba glavna i sigurna pomorska luka iz koje se brački kamen otpremao u Split i po svijetu.
U tim je uvalama i danas života. Možda pomalo i neobičnog za to mjesto. Međutim i te kako je zanimljivo vidjeti konja u hladovini. Našem oduševljenju nije bilo kraja, a da smo tek znali što nas čeka?
Zastajemo, divimo se toj lijepoj i plemenitoj životinji, ali ipak se ne usuđujemo prići bliže. Međutim, strah nam umanjuju riječi mladog čovjeka koji se netom stvorio iza nas.
“Ne bojte se, Kartaz je vrlo pitoma životinja. Visok je 180 cm i krupan, ima 700 kila, ali srce i čud malog djeteta. Možete ga i jahati ako želite” – bodri nas Stiven Razmilić, vlasnik ovog i još deset konja na njegovom ranču “Wild Brač” koji se nalazi u neposrednoj blizini plaže.
“Molim, da uzjašem konja! Pa nikad nisam jahala konja, tko bi se usudio popeti na ovako veliku životinju?” –pitam začuđeno.
“Ništa se vi ne brinite, ja ću vam pomoći. Nakon nekoliko trenutaka jahanja osjećat ćete se potpuno opušteno i slobodno.”
“Ovaj momak isijava povjerenjem, pa zašto da ne probam” – razgovaram sama sa sobom. “Ma hajde, idem isprobati nešto što nikad nisam!”
“Stavite nogu ovdje” –pokazuje mi Stiven rukom na uzengiju i uhvatite se za sedlo.” Hop! Jedan je jači trzaj tijela bio dovoljan da se nađem na Kartazovim leđima. Uh, ovo je dobro prošlo – mislim se! Zgrčenog i ukočenog tijela puštam Kartazu da me nosi. Malo pomalo se opuštam jer vidim da konj lagano korača, a i dizgine su u Stivenovim rukama. Mladi je to čovjek, a svaki njegov pokreti odišu znanjem, strpljenjem i krajnjom ljubaznošću.
Opuštam se malo po malo i sad sam već oduševljena vlastitim pothvatom. Kadli nakon prvog opuštanja, eto već i drugog “šoka”!
“Sada, ako želite, možete na Kartazovim leđima zaplivati i po moru.”
“Šta, da plivam na Kartazovim leđima po moru?” – pitam u nevjerici.
“Samo se vi opustite i spustite s Kartazovih leđa!” – kaže mi Stiven dok konja za poslušnost nagrađuje jabukom.
Uvodi Stiven Kartaza u more, a idem i ja pomalo smušena za njima. “Ponovit ćemo istu radnju kao i prvi put. Stavite nogu ovdje i prihvatite se za ovaj remen” – kaže mi Stiven jer je u međuvremenu skinuo konju samar da lakše pliva.
Opet je bio dovoljan samo jedan jači odbačaj da sjednem na Kartazova leđa. Konj je poslušno slijedio svog gospodara, a ja sam nestrpljivo iščekivala akciju na moru. Pa dobro, ako ovaj put i padnem neću daleko – mislim se, bar će biti mekano!
Pa, Kartaz pliva! Ne mogu se načuditi njegovoj vještini plivanja i da me ova gromada od životinje tako skladno nosi po moru! Vidjelo se da i sam uživa. More ga je rashladilo pa je zadovoljno rzao, često u znak zahvalnosti pogledavajući u svog gospodara.
“Njemu je samo važno da sam ja pored njega jer vjeruje mi do u beskraj kao i ja njemu! Naša je povezanost jako velika, jel’ da Kartaz? – obraća se Stiven konju, nježno ga milujući po vratu i nastavlja:
“Konji su jako pametne životinje koliko im daš toliko ćeš i dobiti. Kod jahača samo ne smije biti straha jer to konji osjete. U tom slučaju postaju oprezni, plahi i pomalo nepovjerljivi , a kada osjete čvrstu ruku i odlučnost jahača prepuštaju se s povjerenjem!
Kartaz je jako plemeniti konj, mirnog karaktera i zadivljujućeg strpljenja. Obožava more! Iz tog sam razloga i došao na ideju da ljudima priuštim jedan sasvim novi doživljaj.”
Stiven je inače fetivi Bračani. Živio je i u Zagrebu, ali vratio se živjeti na otok, u skladu s prirodom kako bi mogao uživati u suživotu s ovim plemenitim bićima.
“Konji su me fascinirali još dok sam bio dijete. Stalno sam iz prikrajka gledao susjeda kako jaše na konju i zavidio mu. Nisu to bile nikakve spektakularne radnje, ali meni je to kao djetetu bilo nešto posebno. Nisam roditeljima dao mira dok mi nisu kupili konja, a želja mi se ostvarila već u trećem razredu osnovne škole.”
Od tada je kaže, evo već više od 20 godina stalno s konjima. S njima se odgajao i kroz to vrijeme učio kako razvijati međusobno povjerenje i uvažavanje.
“Ne samo s konjima, već i s ljudima” – završava Stiven mudro ovu svoju plemenitu priču!
Hvala Stiven, ovo je bilo fenomenalno iskustvo!
