Topovi su sa galija prašili sa svih strana. Bitka se nezaustavljivo širila, a katalonski gusari su se prema Korčuli probijali sa svih strana. Zauzeli su Korčulu! Za Korčulane je to bila velika nesreća, ali više im nije bilo pomoći. Međutim, Katalonci nisu imali namjeru stati. Poslali su svog glasnika i na obližnji otok Lastovo s porukom pučanima da se predaju bez borbe. “Ma što bez borbe” – gnjevno će puk na najjužnijem dalmatinskom otoku. Došao si, a ni sam ne znaš gdje! Nema predaje! Iako preplašeni, Lastovci se nisu dali smesti. Imali su oni iskustva s neprijateljima i mnogo taktika, ali trebalo je i ovaj put izabrati onu pravu.
Čekali su Katalonci svog glasnika na Korčuli i ubrzo uvidjeli da je nešto pošlo po zlu. Brže bolje su nakrcali vojnike na gusarske galije i isplovili prema otoku Lastovu. Međutim, oštrom oku lastovskog osmatrača nije promakla gusarska akcija u Lastovskom kanalu. “Dolaze, dolaze Katalonci, svi na Hum!- vikao je, upozoravajući lastovski puk na opasnost.
Nastao je metež, strah je mještane gotovo paralizirao, ali znali su da moraju spašavati glavu. Padalo se, saplitalo. Djeca su plakala, žene vrištale, a muškarci su iz sela kupili što se skupiti da. U pratnji svećenika brže bolje su napustili selo, odvodeći sa sobom i katalonskog glasnika. Nastojali su se što brže popeti na navjeći otočki vrh Hum jer sa te su uzvisine imali najbolji pregled na more. U crkvici sv. Juraj molili su Boga, onako iz duše, da ih obrani od Katalonaca.
Kadli najednom! Zaglušujuća grmljavina ispunila je nebo. Munje su padale prema moru, nebo se spustilo na zemlju, ali i na katalonske galije. Jak vjetar podizao je valove, noseći galije prema hridima. Jedna po jedan lomila se i rasipala po uzburkanom moru, a samo nekoliko njih je uspjelo okrenuti kurs i vratit se na Korčulu.
Lastovci su napokon mogli odahnuti. Riješili su se Katalonaca, ali ne i zarobljenog glasnika. Posjeli su ga na crnog magarca te ga uz porugu, ismijavanje i sviranje na liri pratili kroz selo. Doveli su ga na obližnje brdo-Pokladarove grže na visinu od 250 metara i cujajući ga tri puta po razapetom konopu spuštali u selo. Bombe privezane uz njegovo tijelo aktivirale su se uz glasne detonacije.
Gusari se više nisu vraćali, a cujanje glasnika, odnosno lutke napunjene slamom s privezanim bombama uz tijelo i danas su okosnica lastovskog Poklada, “koje su upravo u tijeku”- upućuje nas u život otoka naša mlada sugovornica Nina Čihoratić, s majkom vlasnica konobe Brain u Zaklopatici, ujedno i naša pratilja te interpretatorica kulturne baštine otoka.
Lastovski Poklad ne pripada običnim manifestacijama koje se mijenjaju iz godine u godinu kao u drugim mjestima. Radi se o pučkom teatru koji se neprekidno održava od 15. stoljeća. Autentičan je i nepromijenjen stoljećima.
“Velika je to fešta na otoku Lastovu, poznata nadaleko. U to vrijeme se po kućama i ulicama okupljaju prerušeni kneževi, kićeni vojnici, kurtizane, gospoda i pučani. Druže se danonoćno, posjećuju jedni druge, okupljaju po kućama, pjevaju, sviraju, vesele se” – upućuje nas Nina u priču o jedinstvenom lastovskom Pokladu i običajima ljudi na otoku i nastavlja:
“Lutka katalonskog glasnika se i danas uz porugu i smijeh ljudi cuja (spušta) tri puta s Pokladarove grže na trg. Za njega su isto kao i nekad privezane bombe koje se pri svakom spustu aktiviraju i detoniraju, prvi put pet puta, drugi put sedam i treći put devet puta.”
Međutim, Lastovci tijekom povijesti nisu uspjevali nasamariti samo gusare, već i mnoge druge vojske i neprijatelje. Navlačili su im oni lukavo brodove na hridi, razbijali ih i potapali za nevremena.
To burno vrijeme na otoku prenosi se predajom, ali i do danas sačuvanim zdanjima poput Kneževog Dvora – Palaca. U njemu se čuvaju brojne uspomene na kneževo vrijeme, ali i amfore koje su tijekom prošlosti pronađene u lastovskom akvatoriju. “Trgovalo se u njima ulje, vino, parfemi, mirišljave soli, usoljena riba, skladištile tijekom plovidbe u stivama brodovima. Amfore se i dandanas pune i neoštećene nalaze na dnu mora” – kaže Nina.
Brodovi su se razbijali, potapali, padali na dno, ali amfore su zbog vretenastog oblika i materijala ostajale neoštećene, zadržavajući namirnicama nepromijenjene okuse tisućljećima.
Vretenaste amfore i stožasti dimnjaci prepoznatljivi su detalji lastovskog otočja. Međutim, amfore će se još i naći u drugim mediteranskim zemljama, ali otok Lastovo jedinstven je po svojim fumarima.
“Vizualno su čudnovatih oblika, ali s vrlo važnom funkcijom. Zavarati i obraniti mjesto od gusara! Kada gusari ne bi vidjeli da dim suklja visko u zrak u to mjesto ne bi zalazili. Smatrali su da je to područje nenaseljeno. Osim toga, taj stožac na vrhu štitio je dimnjak od vjetrova i mogućih požara” – objašnjava nam jedan stariji mještanin, onako usput, dok smo obilazile mjesto Lastovo.
Tijekom vremena ljudi su se zaigrali, pa su postali i kreativni. Na svakoj je kući napravljen fumar na kojeg su se urezivale ili oslikavale figure anđela, svetaca, životinjskih rogova, pa čak i “petanih rogova” u znak ruganja susjedu s kojim se nije bilo u dobrim odnosima.
Čuvši za ljepotu otoka i njegove specifičnosti tijekom ljeta u njegove uvale uplovljavaju mnogi znatiželjnici. Prelijepa je Zaklopatica, ako ne i najljepša uvala na otoku. Tu se nalazi i konoba Brain. Mnogi jahtaši tu već po inerciji privezuju svoje brodove kako bi pojeli slasne zalogaje koje za njih priprema Mirjana Čihoratić (56) i njezina kći, a naša sugovornica Nina (23).
“Dolaze nam gosti koji hoće probat domaće i to cijene. Nudimo im samo svježe povrće i ribu koja je netom ulovljena. Jelovnik formiramo na dnevnoj bazi. Ono što se ima to se i priprema” – objašnjava Mirjana.
“Veliku plavu ribu poput tune i palamide, možemo marinirati, pa to pripremimo tijekom zime. Ribu kuhamo u ulju, octu, limunu s različitim domaćim začinima. Kada se riba skuha čisti se od kosti, stavlja u sterilizirane boce i puni uljem. Tako pripremljena može stajati do sezone kada je gostima služimo sa salatom, rikulom ili kaparima te paštetom od slanutka.
“Pašteta od slanutka?” – pitam i eto zanimljivog recepta.
“Kuhani slanutak se prodinsta na maslinovom ulju s mnogo kapule, doda malo ajvara ili crvene paprike i krem sir, peršin i bijeli luk. Sve skupa se dobro izblenda i služi uz bruskete” – nastavlja iskusno objašnjavati mama Mirjana.
Riblja juha i brudet specijaliteti su konobe Brain. Za brudet je potrebno izdinstati mnogo kapule na domaćem maslinovom ulju. Doda se šug od već napravljenih pomidora i bijelo vino. Kada se sve namirnice dobro prožmu stavlja se riba. Rakovice se stavljaju prije jer se moraju duže kuhati, a onda se dodaje druga mekša riba. Služi se s rižom i kruhom koji se umače u šug.
Crnej je riba od druženja. U lipnju kada se crnej lovi, obitelji, prijatelji i znanci se nalaze oko kamina, gradelaju, jedu i piju vino iz pota koji kruži oko stola. Priprema se u otočkim kućama i gof, palamida, tabinja, tuna, škrpina i skuša. Međutim, nemojte da vas zavaraju ova lijepa imena oborite ribe jer sami ćete je na otoku teško naći. Na otoku nema ribarnice, ali ako je poželite sami pripremiti dok ste tamo za savjet o nabavci pitajte svog domaćina.
Lignja je na otoku prava delicija. U njezinu čast svake se godine u studenom i prosincu organizira lignjolov što je jedan od važnijih otočkih zbivanja. Svatki ribar ima svoju “poštu” za lignje kao uostalom i za svu ostalu ribu. Pošte se nikome ne otkrivaju, osim članovima svoje uže obitelji.
Ali, kako bi riba bila tako ukusna da ne pliva tri puta, moru, ulju, vinu. Maslina piculja je karakteristična za otok, a ulje je poput eliksira. Ima poseban okus kao i grožđe i agrumi poput gorke, slatke naranče i limuna kojih je u svakoj kući u izobilju.
Za zasladiti nepca nakon lijepih ribljih bokuna serviraju se tradicionalni kolači poput prkli (fritula) i skalica što je suhi kolač od tijesta koje se šećeri i uglavnom radi za svečane prilike, Božić i poklade.
Otok Lastovo obiluje dobrim vinom. U vinariji Šarić godišnje se napravi i do vagon vina, a obiteljska vinogradarska tradicija traje već generacijama.
“Brat i ja smo od malih nogu u vinogradu i konobi. Znanje smo baštinili od djeda i oca, a tako danas učimo i našu djecu. Vinograd se obrađuje iz ljubavi kao i vino koje radimo. Za uvjete u kojima mi radimo netko bi rado platio. Zelenilo, čisti zrak i cvrkut ptica. Nije to običan cvrkut, već simfonija koja se u svijetu malo gdje može čuti. Poseban je to zvuk koji nas povezuje s prirodom i čini da uživamo u svakom danu provedenom u vinogradu” – kaže Nenad Šarić.
Svaki gutljaj plavaca malog obilato puni nepca, dajući okusom na bobičasto voće. “Da, u plavcu se osjećaju voćne arome, iako raste u polju, a ne na padinama kao na drugim otocima. Grožđe pokupi okuse iz okoline u kojoj raste, pa su u njemu izmiješane arome trave, kupine i okolne vegetacije. Prije smo crno vino radili s puno alkohola, a danas se na tržištu traže pitka vina s voćnim aromama. Mi se u preradi vina prilagođavamo vremenu i ukusima” – kaže drugi brat, Tonči Šarić.
Šarići su tradicionalisti, ljubitelji svoga otoka i duboko cijene svaku biljku koja na njemu raste. Tako od gorke naranče, iako samo za kućne potrebe, rade mirišljavi liker, a po opojnom okusu prate ga i ostali njihovi likeri napravljeni od limuna i rogača.
“Ljudi su prije na otoku uzgajali gorke naranče jer su bile najotpornije. Njezinim sokom polijevali su pečenu ribu i meso radi boljeg okusa, ali s vremenom je nisu zapustili, već su joj dali novu još slasniju dimenziju, praveći od nje pekmez i liker” – kaže Nenad, a Tonči ga nadopunjava: “Liker i pekmez se obavezno mora isprobati kad se dođe na otok Lastovo.”
“Pa uzdravlje i do skorog viđenja!” – dižemo čaše i nazdravljamo, neki s crnim vinom, a neki s likerom, sa željom da nas put što prije ponovo nanese na otok Lastovo.
