Napisala Anita Palada
Foto by Ana Brkljačić, Anita Palada
Naslovnica by Ana Brkljačić
Zima je u učinila svoje. Lika je zabijelila od snijega i zamrznula Velebit, njegove vrhove, padine i staze. Ne penjite se po velebitskim vrhovima! Staze su zamrznute i nije ih lako ispenjati – upozoravaju nas domaćini. Gdje poći nakon njihovog upozorenja? Dogovaramo se! Moramo izići iz kuće! Lika se u zimskim uvjetima mora doživjeti kao i Velebit. Planinarenje ćemo ostaviti za neko bolje vrijeme. U toj velebnoj planini možemo uživati barem s distance.
Ali, hoće li biti baš tako kako smo odlučile?
Složile smo se! Idemo prošetati poučnom stazom Terezijanom, nekadašnjom glavnom ličkom prometnicom koju je još u 18. stoljeću dao sagraditi austrijski car Josip II radi boljeg povezivanja Gospića i Karlobaga.
Nama je plan mnogo kraći. Prošetati od Brušana do Baških Oštarija i vidikovca Kubus. Sigurne smo da to možemo prošetati i po većem ledu.
Kad ono šok! Pred nama staza prekrivena s četiri prsta leda. E, pa i neće ovo biti lagan zadatak za četiri Dalmatinke, komentiramo uz smijeh.
Koračamo polako, oprezno, ali noge ne slušaju, bježe. Klizimo! Tijela se naginju, naprijed, pa malo natrag. Pridržavamo jedna drugu, podržavajući se djetinjim vriskom i smijehom.
Led se sa svakim novim centimetrom s nama sve više poigrava. U problemu smo! Hodamo i iščekujemo, a što drugo nego pad. Izazivamo jedna drugu! Koja će bolje otklizati svoju rolu? Smijeha ne fali! Kad smo već na ledu, moramo izvesti barem trostruki aksel! Usprkos nesigurnom hodu i neizvjesnom ishodu ludog smijeha i šala ne nedostaje.
Nakon dvadesetak metara hodanja i proklizavanja ipak smo odlučile odustati od Terezijane, svjetske klizačke slave, trostrukog aksela i pirueta. Sve to dajemo za siguran povratak. Napokon se žive i zdrave vraćamo na početnu točki.
Ali, adrenalin neda mira. “Što i gdje sad?” – pitamo jedna drugu.
“Pogledajte na drugu stranu prema Dabarskim kukovima, nema snijega, onda sigurno nema leda. Idemo ispenjati Kizu na 1278 m. To je s ovog mjesta svega sat i pol udaljenosti – predlaže jedna, a podržava druga.
“Ma kakvi, pa rekli su nam domaćini da se ne penjemo!” – buni se treća, podržava četvrta.
“Ma hajdemo, idemo probati, ako naiđemo na led vratit ćemo se”.
I tako je rezultat nakon prepucavanja i dogovaranja ostao 2:2, nedovoljno da ostanemo u dolini i Dabarske kukove promatramo iz podnožja. Vrh Kiza, 1278 m, ma nije to neka visinska razlika, ali pitanje je kakvi nas vremenski uvjeti čekaju na tom putu. Hoće li nam led i snijeg ukrasti i ovaj doživljaj?
Krenule smo, pa što bude! One koje su pri dogovaranju bile u opoziciji pomalo su skeptične, oprezne. Ipak, svaka od nas pomno promatra i ispituje teren. Dobro je, nema snijega, ni leda. Taman kad smo se ponadale da je put čist pred nama se stvorila prva ledena prepreka. Put kroz šumu je potpuno zaleđen. Provlačimo se krajnjim dijelom ceste koji je zatrpan snijegom, ali ne i ledom.
Markacija nas vodi prema stazi koju moramo slijediti, ali kako se po ledu prebaciti s jednog kraja ceste na drugi? Ali, hajdemo pa što bude! Kad već nismo uspjele otklizati pokoji umjetnički element na Terezijani, zašto ne bi mogle ovdje, komentiramo uz smijeh. Hodamo polako, s mnogo opreza, ali bio je dovoljan samo jedan okret da se od smijeha skoro cijelom dužinom ne prospemo po podu. Jedna je sjela na pod, gura se nogama i rukama kako bi pobijedila smrznuto tlo. Bila je to borba!! Smijeh do daske! “E, a šta se smijete, pa ovako mi je najsigurnije.”
Počinje uspon, prilično strm, ali bez snijega. Skoro pred vrh nailazimo na drveni križ. To je znak da moramo stati i bolje pogledati oko sebe. Zastajemo, udišemo oštar zrak, potpuno se prepuštajući prirodi.
Kada nam je pogled pao na cijeli lanac Dabarskih kukova naši su se usklici pretvorili u salvu oduševljenja. Kameni vrhovi nepravilnih oblika, nanizali su se jedan do drugog, čineći krunu preko masiva, ali i našeg pohoda Velebitu. Kasnije smo od Ane, koju smo slučajno srele, doznale da se radi od oko 10 km dugom grebenskom lancu srednjeg Velebita koji izgleda poput Velebita u malom.
Uživati u ovom pogledu na Dabarske kukove dar je kojem smo se danas najmanje nadale. Uspinjemo se i eto nam opet snijega pod nogama.
Stabla oko nas izgledaju suho i beživotno, ali i tako ogoljena dominiraju nad dubokom vrtačom koja se nenadano stvorila pred nas. Stijene padaju u bezdan, a pogled u dubinu izaziva divljenje i nelagodu. Zaobilazimo je i zaključujemo da nigdje nema tako enormnih stijena gotovo filigranski oblikovanih.
Dok smo se divile prirodnim rijetkostima na Velebitu dolazimo do pitome, travnate zaravni. Odatle nam se otvara pogled na još jednu kamenu galeriju u kojoj dominiraju visoke i oštre stijene.
I eto nas u podnožju Kize! Stavi nogu ovdje! Ne, ne tu, stavi na ovaj kamen. Prihvati se rukama! Odgurni nogama! Davale su se upute koje je trebalo slušati jer početni dio uspona uz kondicijsku spremnost iziskivao je i tehničku spretnost divokoza.
Hop, hop! Usprkos zahtjevnom početnom usponu spretno se prebacivalo s kamena na kamen da bi se za nekoliko trenutaka zamaklo iza stijena i došlo do malo pitomijeg dijela i stijene na kojoj piše – Kiza, 1278 m. Hura, hura, hura! Tri puta hura! Za let smo Velebitom spremni!
Velebitski vrhovi otvaraju se kao na dlanu. Nema im kraja! Vide se kamene galerije, duboke vrtače, pogled na Dabarske kukove i livade Baških Oštarija. Jedan pogled ujedinio je svu ljepotu Like, pohranjujući doživljaje koji se moraju ponoviti.
A kako sreća nikad ne dolazi sama, na povratku smo srele ni manje, ni više nego Anu Brkljačić, biologinju, iskusnu planinarku i vrsnu poznavateljicu Velebita. Taman da ovu priču zaokružimo i sa stručne strane.
“Nalazimo se u Parku prirode Velebit, u Baškim Oštarijama, na mikrolokaciji Stupačinovo u Dabarskim kukovima. Geološki, na transferzali od Gospića preko Baških Oštarija do Karlobaga. Možda ću vam više zagolicati maštu kad kažem da se na spomenutoj transferzali nalaze sve starosne skupine stijena koje grade Velebit, u vremenskom rasponu od više stotina milijuna godina” – stručno nam objašnjava Ana i nastavlja:
“Uokolo nas vidite gole, vrlo opore stijene. Ovo je krški teren! Na površini grub, a u unutrašnjosti krš pun šupljina kroz koje se procjeđuje voda i slijeva u Jadransko more.”
Velebit je 1998. proglašen Parkom prirode, cijela planina od Vratnika do Zrmanje. Na istoj planini nalaze se još dva zaštićena područja – nacionalni parkovi, ali jačeg režima zaštite – Sjeverni Velebit koji je najmlađi nacionalni park u Republici Hrvatskoj i Paklenica na jugu.
“Dabarski kukovi ponad nas meka su za planinare. Mnogo je tu predivnih vrhova, Kiza odakle ste se vi upravo vratile, Božin kuk, Filipov kuk, Ljubičko brdo, Bačić kuk, i dr. Baške Oštare su pozicija s koje je moguće obići veliki dio Dabarskih kukova”– upućuje nas Ana na mogućnosti i kaže da u Dabarskim kukovima svatko može naći svoju stazu.
Međutim, složne smo da u odabiru staze treba biti vrlo oprezan. Ne smije se nikad podcijeniti moć Velebita i precijeniti sebe, planinarsko znanje i kondicijsku spremnost. U zadnje dvije godine po planinama hoda mnogo neiskusnih planinara. Idilične fotografije na društvenim mrežama su im “okidač” za polazak, ali planina je u stvarnosti nešto sasvim drugo.
U planinu je potreban veliki oprez! Da bi sigurno hodali i boravili u njoj treba je poznavati, poštivati i biti pripremljen. Zimi je Velebit pod snijegom i ledom, ceste su neprohodne dok su ljeti drugi izazovi. Sa sobom se uvijek, bez obzira na godišnje doba, treba nositi dosta vode, hrane, svjetiljku, šibice, špagu, duplu odjeću. Nikad se ne zna što se i gdje može zakomplicirati.
Naučile smo da se na Velebitu ne moramo bojati divljih životinja jer pametne su one, ako nisu ugrožene bježe od čovjeka, prije negoli ih on i vidi. “Ja sam pet godina radila floristička istraživanja po terenu i nikad nisam imala neugodnih iskustava sa divljim životinjama. Vidjela sam lisicu, divlju svinju, zeca” – Ana će na našu radoznalost.
Zato se ljeti treba paziti i čuvati od poskoka. “Ja ih se jako bojim” – kaže Ana prisjećajući se bliskog susreta s njima.
“Posebno su razdražljivi i opasni u vrijeme parenja. Jednom sam u Butinovači na Dabarskim kukovima naišla na poskoke. Bili su u ljubavnom zagrljaju, parili su se. Nikad nisam vidjela tako razdražljivog poskoka, siktao je prema nama. Sreća da nisam bila sama jer sam premrla od straha.”
Dok se boravi u planini čovjek se jednostavno treba paziti zmija. Za preventivu lupkati štapom, paziti gdje i kako se staje, gdje se stavljaju ruke, gdje se sjeda, a dok se prolazi kroz šumu izbjegavati nisko granje i biti na oprezu u blizini vode.
Prohodala je Ana Velebit uzduž i poprijeko, dnevno hodajući i po 12 sati. Međutim jedan joj je boravak na Ljubičkom brdu iznad Baških Oštarija ostao u trajnom sjećanju, ali ne po dobru.
Ispričala nam je da je trebala napraviti fotografije Baških Oštarija s Ljubičkog brda. Šetala je i opušteno fotografirala lijepe pejzaže pod sobom. Tako zanesena u posao nije ni bila svjesna da se makla s označene staze. Kada se malo pribrala od posla već je bilo kasno. Zašla je u klizave i oštre škrape koje su se na mjestima opasno strmoglave u duboki ponor.
“Tražim izlaz, a vrtim se u krug! Nisam znala hoću li se uspjeti izvući iz tih škrapa, a na Velebitu nema signala na svi lokacijama. Bila sam na rubu suza! Kad sam se nakon podužeg lutanja vratila na označenu stazu noge su mi klecale, a srce divljački lupalo.”
Kao što vidite i najiskusnijima se na Velebitu može dogoditi loš trenutak. Stoga pratite markacije, slušajte savjete iskusnih planinara, pratite vremensku prognozu, ponesite dovoljno vode, ne precjenjujte svoje sposobnosti!
Hodajte i istražujte, ali budite oprezni, ma koliko vas Velebit i njegove kamene galerije ljepotom mamile i dozivale!