Kamešnica! Nakon nekoliko mjeseci ponovo smo je odlučili pohoditi i ispenjati Konja, njezin najviši vrh na 1856 m. Zahtjevan je to uspon, ali hajde što je to nama s toliko prijeđenih kilometara u nogama.
Ovaj put smo prema planini Kamešnici i vrhu Konj odlučili krenuti iz Bosne i Hercegovine, a ne s hrvatske strane iz Gornjih Korita kao prethodnog puta. U prometnom smislu to i nije neka udaljenost od Splita. Sat i pol vožnje do Podgradine i eto nas do tog malog sela u Livanjskom polju.
U Podgradini nas odmah dočekuje oštar uspon koji vodi u duboku, mješovitu šumu. Suglasni smo da je dobro što najvećim dijelom idemo kroz nju. U protivnom bi planinarenje po otvorenom lipanjskom suncu zasigurno bilo pakleno.
Ptičice nas dočekuju cvrkutom, a uskim, poprilično suhim koritom žubore slapići. Mir nam u šumi “remeti” još samo poneki huk sove.
Ne razgovara se mnogo jer je uspon po šumskoj stazi poprilično žestok. Svjesni smo da će nam snage i te kako trebati. Bilo kakvom nadanju o lakšem usponu iz Podgradine u odnosu na Gornja Korita došao je kraj već nakon pola sata hoda. ”Miki, je li staza konstantno ovako strma!” – pita Marija našu vodičku. “A nego, visoko je Konj, na 1856 m, treba se do njega popeti” – odgovara joj. Bio je to trenutak otrežnjenja. Konj je ipak, Konj! Najveći vrh na Kamešnici. Nemilosrdan za ispenjati, bilo s hrvatske ili bosanske strane.
Sparina u šumi postaje nesnošljiva. Ubija! Znoj niz lice i tijelo kapa u potocima. Gubi se snaga! Nadali smo se da će nas šuma zaštititi od nesnosne vrućine, ali prevarili smo se!
“Jedite orašaste plodove, bademe, lješnjake, indijske oraščiće. Uzmite voće, naranče, banana, breskve, dinje, lubenice, suhe grožđica, tko šta ima. Nadomjestit će vam izgubljene elektrolite. Možete uzeti i magnezij ako ga imate pri ruci. Vratit će vam snagu i ojačati organizam” – savjetuje nam naša vodička Mirjana.
Hodamo, a vrućina je nesnosna! Tješimo se! Hajde još malo, pa nas eto na Pešinom vrilu. Malom planinarskom skloništu i izvoru vode koji nikad ne presušuje. To je na pola puta do Konja i tu ćemo se odmoriti kako spada.
Međutim, nije to baš tako blizu kako smo se nadali. Trebalo je iz sebe izvući još mnogo atoma snage da po izazovnom usponu dođemo do Pešinog vrila. “Uh, kadli će to sklonište?” – čuje se umoran glas u blizini. Kadli najednom uzvici oduševljenja! Bili su to glasovi omanje grupice koja je prva stigla do drvene kućice. Uh, koje olakšanje. Blizu smo!
Pred nama lijepo uređena kućica koja planinarima služi kao sklonište. Uvijek je otvorena i u svoju unutrašnjost spremna prihvatiti sve namirnike koji ovom stazom požele proći.
Oko skloništa zelena livada, okružena kamenim gromadama, a ponad nas i dio moćnog hrbata planine Kamešnice.
Poprilično smo onemoćali, što od vrućine, što od uspona. Lijegamo na prostirku, hvatamo zrak, opuštamo tijelo!
Međutim, jedan dio naše male grupe još ima snage. Fotografira se, smije, okreće u tisuću poza jer treba ovo nesvakidašnje mjesto i bajkovitu kućicu ovjekovječiti. Ponijeti sa sobom uspomene koje će se još dugo evocirati.
Put od Pešinog vrila do vrha Konj biti će nam još teži jer s južne strane nema hlada” – kaže naša vodička Mirjana. “Uh, uh” – negodujemo! Ali, svjesni smo da taj put nitko osim nas neće i ne može prijeći. Moramo izdržati i ispenjati ovog “divljeg” Konja, kako bilo da bilo!
Podižemo se sa zelene trave, spremamo hranu u rusake i okrijepljeni krećemo u nove izazove.
Put nas je kroz šumu vodio još 15-ak minuta da bi nas doveo na ravnu golet. S nje nam se po prvi put tog dana otvorio pogled na zeleno Livanjsko polje i plaventu vodu Buškog jezera. Ostajemo bez daha od ljepote! Međutim nemamo mnogo vremena za njihovo zavođenje jer pred nama je još dug put i moramo dalje. Ugaženi puteljak vodi nas preko strmih padina, ukrašenih raskošnim livadama. Pune su poljskog cvijeća čije su boje “eksplodirale” u tisuću živahnih nijansi.
Uspon je ponovo oštar. Nema milosti! Međutim, s vremena na vrijeme do nas dolazi lagani vjetrić. Hladi nam već dobro uzavrela tijela, podiže energiju i daje snagu da možemo prijeći i ovu dobrano strmu padinu. Puteljak nas i dalje vodi preko šarenih livada, mameći nas da zalegnemo u duboku travu i raspojasano cvijeće. Hvatamo tren, ali znamo da ne možemo dugo. Pred nama je još siguro sat i pol hoda do vrha Konj.
Uspon do hrbata je i dalje oštar i naporan. Mnogo je staza, serpentina i livada koje treba prijeći, kamenih gromada koje treba preskočiti i sipara pod nogama koji milosti nema.
Ulazimo u nadrealno lijepo oblikovanu kamenu galeriju čije je središte ukrasila zelena trava. Zastajemo, sjedamo svatko na svoj kamen u želji da upijemo malo te prirodne ljepote na koju se rijetko nailazi. Spremni smo za nju samo onda kada odlučimo izići iz svojih okvira. Onda kada želimo proširiti granice viđenog i iskustvenog, fizičkog i mentalnog.
Nasred staze dočekuje nas i kamena gromada koju treba ispenjati. Hvatamo se za nju rukama, utiskujemo nogama. Tražimo sigurna uporišta kako bi je što lakše ispenjali i podigli za nekoliko metara veću visinsku razliku. Iako smo na hrbatu, pred nama je još uspona, ne baš onako oštrih, ali tijelo je već dobrano umorno, a ni noge više ne slušaju kako bi trebale.
Tih nekoliko stotina metara pred toliko željeni vrh sve se teže korača. Najradije bi tu sjeo i ni koraka više ne bi napravio, ali moraš dalje. Može te “metla” (naziv za zadnjeg vodiča u koloni) motivirati, ali nitko za tebe ne može ispružiti korak, izvući i upregnuti snagu.
Isprekidano se diše, a metri se pod nogama pretvaraju u kilometre. Tijelo te više ne sluša, a mora. Tu nema milosti! Postaješ sebi najveći neprijatelj! Siliš se iz petnjih žila napraviti korak da dođeš do cilja, ali ne ide jer snaga je po putu već dobrano ishlapila.
I kad misliš da ne možeš više, tu si na vrhu Kamešnice, skoro pred križem koji Konja krasi. Znak je to da si došao! Pitaš se je li to fatamorgana ili si stvarno nakon 4 sata hoda po užeglom vremenu stigao do vrha?
Istina je! Pred nama nestvarni vidici koje na prvi pogled od umora ne možeš ni apsorbirati. Malo po malo postaješ svjestan magične prirode oko sebe, dara koji je rijetkima dan, a među odabranima si i ti. Kamešnica je bajkovita!
Kojeg li blagoslova, kakve li sreće! Nakon toliko muke, truda i znoja imaš priliku gledati i uživati u prelijepim vidicima. Zeleni se pod nama plodno Livanjsko polje kojeg pitoreskno ispresijecaju rječice i Buško jezero. U daljini, s jedne strane gledamo dijelove Dalmacije, a s druge Bosnu sa bezbroj planinskih vrhova koji kao da te dozivaju da ih obiđeš. Možda uskoro i hoćemo! Neki su ovu planinarsku sezonu na kraju okrunili Konjem na planini Kamešnici, a s ranom će jeseni možda na vrh Kamešnicu, 1809 m, Cincar ili Čvrsnicu.
Međutim, kako planinari kažu, vrh je samo pola puta. Isto nas je toliko puta čekalo i na povratku. Međutim, nekako je lakše nizbrdo, brže se hoda, a i napuni te ta priroda ljepotom. Ne samo da te osjećaj ispunjenosti ne pušta do podnožja, već te još danima drži.
Ne možeš je se riješiti sve i da hoćeš jer planinarske su čari neuhvatljive i kada te jednom sustignu više te ne puštaju!
Planina Kamešnica je velebna, ali vrlo nepredvidljiva. Ako vas želja nakon ove priče ponese, pa poželite ispenjati Konja, bilo iz Gornjih Korita s hrvatske ili iz Podgradine s bosanske strane, budite jako oprezni.
