Srdela, srdela, friška srdela – orio se snažni muški glas vabeći kupce na trogirskoj ribarnici. Kupci željni svježe srdele, netom uhvaćene nakon mjesečine, pohitali su prema kamenom banku. Natiskivali su se jedan na drugoga, znatiželjno promatrajući donesenu ribu. Dajte mi kilo srdele! Okupljnim promatračima samo je trebao povik za start i prodaja je krenula.
“Daj mi kilo, daj mi dva” – nadvikivali su se kupci, želeći se što prije snabdjeti ribom. Kako je krenulo netko bi mogao ostati i bez nje. Bila bi to šteta jer je svježa, samo sat prije izvađene iz mora.
“Ma čekajte što se gurate, ja sam došla prije vas” – nervozno će Marija, lijepo dotjerana mlada žena, natiskujući se prema banku.
“Molim vas kilo srdele, kilo inćuna, ali izaberite mi malo veće srdele da ih mogu ispeći na grilu.”
“A gospođo moja da ste tako birali kad ste se udavali, nikad muža ne biste imali. Srdele su vam lijepe i svježe, ako se i nađe koja manja servirat ćete je suprugu, a vi ćete pojesti ove veće” – kroz smijeh će dobro raspoloženi prodavač, ponesen dobrom prodajom.
“Pa mana mi je što volim sve lijepo i veliko” – vragolasto odgovara Marija uz smijeh i uzima ribu.
Kašete s ribom su se brzo praznile, a prodavač je zadovoljno trljao ruke. Kupci su se malo po malo razilazili s trogirske ribarnice jer ribu je trebalo donijeti kući prije vrućine, očistiti je i pripremiti.
“Kako ću danas pripremiti ribu” – razmišlja Marija odlazeći s ribarnice. Od svega ću pomalo. Inćune ću na lešo. Srdele nisu baš velike, pa ću ih radije ispržiti na ulju, a tako ću i ovih nekoliko liganja, da samo za njih ne ložim vatru. Malo blitve začinjene maslinovim uljem i nakon svega ćemo popit čašu našega domaćega vina. Ma bit će to obid za bogove. Neće mi svekrva imat šta prigovorit da sam je slabo dočekala.
Međutim, nije Marija znala da će joj upravo domaće vino pokvariti dan.
Trebalo je još kupiti blitvu na obližnjem pazaru. Kad i tamo gužva. Mnogobrojni turisti provlačili su se među stolove napunjene šarolikom ponudom voća i povrća.
“Šjora Anka, pošto blitva?” – pita Marija.
“Čerce moja, evo ka zate kilo 20 kuna.”
“Ma šjora Anka , šta vam je, skupo je to!” – nezadovoljno će Marija
“Triba mi dva kila, mogla bi za te novce kupit kilo meso, a ne blitvu.”
“Aj, aj, evo ka zate dva kila za 30 kuna, turisti će malo skuplje platit”- lukavo će šjora Anka.
Došavši kući Marija se za tili čas iz dotjerane dame transformirala u pravu dalmatinsku domaćicu. Spretno je očistila ribu, stavila grijat ulje za ispržit srdele i lignje, i vodu za lešat inćune.
“Ma inćune je u uzavreloj vodi potrebno kuhati svega nekoliko minuta dok se meso ne odvoji od drače. Očistit ću meso i začiniti ga po mornarski. Dodat ću maslinovo ulje, sol, papar, malo bijelog luka i na kraju dodati malo limunovog soka.” Srdele i lignje ću samo ispržiti i začiniti maslinovim uljem, posolit i dodati malo luka i petrsimula. Ovaj put srdele neću marinirati, sigurno ćemo sve pojesti.
Kako sam zadnji put napravila dobru marinadu! Ostalo nam je ispržene srdele od ručka i tako smo ih marinirane mogli jesti još danima.
Posložila sam oko kilogram srdele u zdjelu i red po red zalijevala prethodno pripremljenom marinadom.
Isjeckala sam dvije glavice kapule i 3 režnja češnjak te popržila na ½ dl sojinog ulja. Skinula s vatre i u to umiješala 2 dl maslinovog ulja, pola nasjeckanog limuna, prstohvat šećera, grančicu ružmarina, nekoliko listova sušenog lovora , malo soli i papra te na kraju 2 dl bijelog vina, 1 dl vinskog octa i oko 2 dl vode jer riba mora plivati u marinadi. Ovako marinirane mogle su se jesti nakon što su 24 odstajale u frižideru i upile svu aromu mediteranskog bilja.
Danas ću uz pržene srdele i lignje skuhati domaću blitvu. Šjora Anka ima polje u Krbane, blizu moga svekra Tona. Uvijek joj je dobra blitva, stalno kupujem kod nje. Domaća je, neprskana i mlada. Korjen joj nije zadebljao i neće biti žilav kad se skuha – zadovoljno će Marija. Iskidat ću na komade 5-6 srednjih krumpira i staviti u zasoljenu vodu, a kad proključa staviti ću očišćenu i opranu blitvu. Pustit ću da sve zajedno kuha još 15-ak minuta, izvaditi, zaliti domaćim maslinovim uljem, posoliti i blago zgnječiti.
A joj!!! Zaboravila sam. Ništa nisam pripremila za desert. Kako mi se to moglo dogoditi? Sada je gotovo – misli se Marija, upravo stavljajući lignje na ulje da se poprže. Imam sladoled u frižideru, poslužit ću im to.
Zabavljena mislima zaboravila je smanjiti jačinu ploče i poklopiti lignje. Ulje je počelo prskati na sve strane! Šporet je začas bio cijeli u ulju, zavjese nad kuhinjskim prozorom isto tako, a Marija od čuda nije znala kako mu se približiti jer prijetila je opasnost da je opeće vruće, prskajuće ulje.
Dalmatinka, pa da se neće snaći! Brže bolje je prekrila ruku kuhinjskom krpom, uzela dršku tave i pomakla je s užarene ploče. Odmakla se, čekajući da ulje prestane prskati.
A joj, sve je tako dobro počelo – iznervirano će Marija. Ma lijepo sam ih očistila, uvaljala u brašno prije prženja, ali sigurno je još ostalo mora u njima. Naravno da će u doticaju s vrućim uljem nastat lom i nered u kuhinji. Ali šta sad, moram sve očistiti i završiti ručak.
Organizirala se i dala u “petu brzinu” jer znala je da je cijela obitelj već na putu prema kući, svi od reda gladni. Za pola sata spretno je sve dovela u red. I taman kada je stavila sve na stol kroz vrata se čula vesela dječja vriska.
“Mama, evo nas!”
“A evo i nas” – oglasila se i svekrva noseći nešto u rukama.
“Bako što si to donijela?” – pitaju djeca.
“Rožadu je baba napravila.”
A super, misli se Marija , bar me malo “pogurala” da ne ispadne da sam ih zvala na obid, a da od slatkoga ništa nisam napravila.
“A čerce moja šta ti je lip obid” – pohvalio je svekar Mariju. “Prava naša dalmatinska spiza. Ja san se odgojio na srdeli, inćunu i blitvi, ali ne samo ja, nego generacije i generacije ljudi ovdje u Dalmaciji. Moja baba i mater kuhale su ribu i blitvu skoro svaki dan, za ručak ili večeru.”
“Dida, jeste li donijeli malo onoga vašega vina” – pita Marija svekra. “Naravno, eno san ga stavija malo u frižider da se oladi. A nego, tija san van reć da ćete tribat doć u poje jer ćemo za koji dan brat grožđe. Lipo je rodilo, a i gradacija je već dobra. Bit će vina, ako Bog da i za dogodine.”
“Ma znaš ćale da je nama gušt brat grožđe i činit vino u našu konobu, naravno da ćemo svi doć – kaže Ante ocu gledajući kako je Mariji zapela knedla u grlu. Znao je da će sve po kući napraviti, ali da po polju nije voljela raditi.
Kako bi izbjegla daljnji razgovor na tu temu Marija se obratila svekrvi.
“Ja ću donit vino, a vi baba izvadite rožadu za desert” – kaže Marija.
“Kako vam je dobro ispala rožada, puno bolje nego meni. A šta ste ovo sve stavili u nju?”
“A znaš da je ja pravim po domaću, onako kako su je pravile moja mater i baba” – kaže svekra i sva sretna zbog Marijinog komplimenta nastavi objašnjavati:
“Rastopala sam na vatri 15 dag šećera do zlatnosmeđe boje. Razlila karamel po cijelom kalupu i u njega ulila smjesu od 12 jaja umućenih jaja te imdodala 10 žlica šećera, 3 vanilin šećerom, malo ruma, rožolija i limunove korice. Sve to umutila s litrom mlijeka. Lagano promiješala, ručno, ne mikserom jer ostanu rupice od zraka, a ručno izmiješana smjesa ostane potpuno glatka. Prekrila folijom i kalup stavila u drugu posudu s vodom da se kuha ½ sata. Nakon toga sam još jedan sat premjestila kalup u pećnicu da se peće na 200 stupnjeva.”
“A drugi put kad dođem napravit ću i donijeti vam rafiole, prave trogirske. Nekidan sam dobila recept po kojem je radila pokojna teta Luce Princivalova. Ma za prste polizat! Mogle smo ih probat i zajedno napraviti, šta misliš?” – predloži svekrva Mariji.
“Ma naravno!” – odgovori smušeno Marija.
Ma sve ću učinit samo da u polje ne moran poć brat grožđe – misli se Marija iznervirano. Koga vraga ja moran odit u poje, pari da ih nema. Eto ih tamo neka beru bez mene. Neću poć u poje i gotovo, pa makar se radi toga morala kontreštavat sa svima, pa i s mužen! Moga je odma reć da ja neću doć. E pa i neću! – odlučno će Marija.
Što mislite je li Marija ipak na kraju popustila i otišla brati grožđe?
Odgovor ćete naći u sljedećem nastavku ove priče.
