📔 Anita Palada
📸 Anita Palada
Turistički vodič vodi vas kroz antiku, a malo po malo će vam ispričati priču o trogirskoj povijesti, od njegovog nastanka do danas.
Zavirite u njegove uske uličice, zađite u njegove palače, renesansna i barokna dvorišta, razgledajte utvrde, bogato urešene kuće, katedralu i crkve sa zvonicima, benediktinski i dominikanski samostan. Hodajući ulicama podignite pogled kako bi na pokrovu filigranski urešenog kamenog plašta otkriti turbulentnu prošlost različitih vladavina i čarobne priče njegovih stanovnika.
Grad Trogir osnovan je u dalekoj prošlosti, već u 3. st.pr.K. Osnovali su ga Grci iz Sirakuze kao trgovačku koloniju Isse (danas otok Vis) davši mu ime Tragurion što bi u prijevodu značilo tragos – brdo; oros- jarac.
Pitate se kakve veze imaju koze i jarci s malenom hridi nasred mora? Turistički vodič zna!
Obilazeći okolna područja Grci su naišli na brojna stada koza koja su nestašno trčkarala po okolnim brdima i pasla travu. Sve to pod budnim okom svojih gospodara, starosjedilaca – Ilira Delmata.
Početak suživota između novopridošlih Grka i Delmata nije bio idiličan, ali malo po malo među mladim je naraštajima prevagnula ljubav i nastupio je mir!
Grci su na istočnom dijelu malenom otočiću, dugom oko 500 metara i širokom oko 250 m započeli s izgradnjom svog naselja. Grad su ogradili megalitskim zidinama i odredili pravac glavnoj gradskoj ulici koja je to i danas.
U blizini zvonika sadašnje katedrale pronađen je žrtvenik starogrčke božice Here koji se povezuje s postojanjem poganskog svetišta koje je prethodilo ranokršćanskoj bazilici, a na čijem mjestu danas stoji velebna trogirska katedrala.
Iz najranije povijesti Trogira sačuvalo se malo materijalnih ostataka. Jedan od najreprezentativnijih primjeraka grčke umjetnosti je svakako reljef grčkog boga Kairosa koji datira iz 3. ili 4 st. pr. K. Iako prema istraživanjima ne pripada trogirskoj povijesti, već je tijekom renesanse u Trogir donesen iz Grčke vrijedan je spomen na vrijeme antike, kako grčke tako i trogirske.
Reljef boga Kairosa slučajno je prije devedesetak godina pronašla jedna domaćica na tavanu kuće Statilleo. Reljef joj je služio kao kamen kojim je vršila pritisak na slane srdele posložene u limenom loncu, a kako joj se učinio čudnim, ali vrijednim odmah je pozvala svog sugrađanina Mirka Sladu – Šilovića, tadašnjeg kustosa i počasnog konzervatora da mu pokaže “kamen”. Ostao je iznenađen viđenim, a prezentacijom i svjetska arheološka javnost, pitajući se kako je ovaj iznimno vrijedan kameni reljef dospio u Trogir.
Istražujući, došlo se do zaključka da je u Trogir dospio zahvaljujući jednom od članova plemićke obitelji Statilleo, koju su činili uglednici – diplomati i umjetnici. Pretpostavlja se da su ga u Trogir donijeli s nekog od grčkih putovanja.
Reljef Kairosa prikazuje Zeusovog sina, boga Kairosa, grčkog božanstva sretnog trenutka koji je nekad bio simbol Olimpijskih igra u Grčkoj. Nastao je u radionici slavnog majstora Lizipa, polaznika poznate kiparske Polikletove škole i umjetnika koji je radio na dvoru Aleksandra Velikog.
Svaki turistički vodič će vam objasniti da je Kairos grčko božanstvo koje je teško uhvatiti. Personifikacija je za sretan trenutak svakome tko za njim traga.
Reljef prikazuje momka s kantarom u rukama koji čeka da se kazaljke na njemu izjednače stvarajući sretan trenutak. On tiho i brzo prolazi pored ljudi dajući im priliku da ga uhvate. Svjestan je da se oni plašljivi i plahi nikad neće uhvatiti za njegov vrludavi čuperak i spoznati svoj sretan trenutak. Upravo se zato njegov kuštravi čuperak nalazi na prednjoj strani. Kada jednom prođe pored čovjeka,a on ga na vrijeme ne uhvati za čuperak, okreće mu čelavi zatiljak što znači da je sretan trenutak propušten zauvijek!
Kairos poziva na trajnu budnost i vjeru u sebe, da se suočimo s novim izazovima koje život neumitno postavlja pred svakoga od nas. Jedino o nama samima ovisi hoćemo li riskirati i uhvatiti svoj sretan trenutku. U suprotnom nikad nećemo doznati jesmo li mogali uspjeti!
Reljef Kairosa se čuva u Benediktinskom samostanu u Trogiru, kao i cijela zbirka umjetnina Kairos koju možete posjetiti i sami kada se nađete u ovom magičnom gradu.
Međutim, u 49. g. pr. Kr. okolnosti se za Grčko –Ilirsko naselje mijenja. Buknuo je građanski rat između Pompeja i Cezara. Issa, a s tim i njegova kolonija Tragurion staje na stranu gubitnika Pompeja. Stoga Issa, zajedno sa svojim kolonijama, pa tako i s tadašnjim Tragurionon gubio status rimskog savezničkog grada.
Novonastala situacija za Trogir je značila da ga nisu osnovali Rimljani , već da je nastao tako što su ga rimski vladari podčinili i stavili pod svoju vlast. Dobio je status municipija koji ima, a za Rimljane je to bio grad drugog reda.
Stanovnici Traguriona nisu mogli dobiti rimsko državljanstvo, pa s tim ni prava za razliku od onih gradova koji su imali status kolonije. Građani su morali plaćati poreze i sudjelovati u vojnoj službi, ali nisu imali pravo sudjelovati u političkom životu grada.
Izvršnu vlast su obnašala četiri magistrata izabrana na godinu dana dok su savjetodavnu vlast obnašali dekurioni, političko tijelo nalik senatu. Municipiji su izgubili svoje značenje 212. g. kada je car Karakala svim rimskim podanicima dao rimsko državljanstvo.
Grad se u rimskom razdoblju nastavio razvijati kao oppidum civium romanorum što je po svoj prilici bilo za vrijeme cara Augusta. U kasnom je rimskom razdoblju grad dograđivan i dodatno utvrđen, a otkrivena su i velika rimska groblja van grada.
Vremenom je Tragurium za Rimljane postao važno vojno i profano odredište. Njegova luka je bila ucrtana u glasovitu pomorsku Peintigerovu kartu ,a iz luke se, pogotovo kamen, kojim je Trogir obilovao, otpremao po cijelom Mediteranu.
Kamenom, vađenim na obližnjem brdu sv. Ilija gradilo se Rimsko carstvo, podizale se velebne palače i vile duž Mediterana. O tome je pisao i Plinije Stariji u svom djelu Naturalis Historia ističući tu važnost rečenicom Tragurium marmore notum.
Car Claudije je u prvoj polovici I. st. naselio svoje islužene veteran u naselje Siculi (područje oko današnjih Bijača) u blizini Trogira.
Osim reljefa karakterističnog za antiku vrijedno je spomenuti i druge materijalne dokaze pronađene na području Trogira. U blizini grada, u polju pronašla se skulptura Bacchusa – rimskog boga vegetacije, vina i grožđa, plodnosti, veselja i žena. To nam sugerira da se u poljima okoTrogira uzgajala vinova loza, pravilo vino, a s tim i veselilo radi čega se i slavio kult boga Baccusa.
Osim njega posebno se poštovanje pokazivalo i prema Silvanu, bogu stočara i šuma te božici Magna Mater, rimsko ime za maloazijsku božicu i proročicu Kibelu, božicu plodnosti.
U rimsko doba nije se živjelo samo unutar grada, već i u vile rustike , ruralne kuće koje su služile kao samostalna poljoprivredna imanja i ladanjske rezidencije za imućne Rimljane, senatore i članove visokog društva. Vile su bile namijenjene za odmor i uživanje u mirnom okruženju daleko od gradske vreve dok su s druge strane na njima robovi radili, uzgajali pšenicu, obrađivali maslinike i vinograde, proizvodili vino i ulje, uzgajali stoku.
Ovisno o veličini vile i bogatstvu vlasnika sadržavale su stambene dijelove za vlasnike i njihove goste, osoblje i robove, kuhinje, gospodarske zgrade, vinske podrume.
Ostaci reprezentativne vile rustike još su i danas vidljivi u uvali Stari Trogir u blizini mjesta Sevid.